Uprkos svim nedaćama, društvenoj isključenosti i diskriminaciji, Romkinje u Tuzli vide napredak u svojim životima. Svačija situacija je specifična, ali stvari se mijenjaju nabolje, korak po korak. Da bi unaprijedile svoje živote, potrebno je najprije da se osigura bolja materijalna osnova. Svima treba posao od koga mogu živjeti, a ne stanje socijalne potrebe u kojem se dosta žena sada nalazi zajedno sa svojim porodicama. Tri Romkinje govore o tome kako gledaju na svoje životne perspektive.
Autor: Asim Bešlija
Fadila Mujić
Fadila je u izuzetno teškoj socijalnoj situaciji. Nema riješene ni osnovne životne potrebe, niti je u mogućnosti da ih sama riješi. Za početak, stambeno pitanje muči je već 20 godina i trenutno sa brojnom porodicom živi u jednoj prastaroj baraci kod željezničke stanice u Tuzli koja je u vlasništvu Željeznica FBiH. Brine se o petero djece, a u istom domaćinstvu je i sin sa porodicom u kojoj je troje djece. Sin je nezaposlen i ovisi o povremenim dnevnim poslovima. Neuslovan smještaj je jedino na što u ovom momentu mogu računati. Bez muža je već dugo vremena i kao samohrana majka nema puno mogućnosti da bilo šta zaradi.
Nemam kuću i voljela bih da imam krov nad glavom. Imam bolesno dijete, bio je na operaciji i operisao tumor. Voljela bih da imam socijalno osiguranje i njegu za dijete, kaže Fadila.Fadili je istinski potrebna pomoć jer njena ogromna porodica ovisi od 420 KM penzije koju je naslijedila od muža i od koje se svi moraju nekako prehraniti, iako to ne može ni približno pokriti sve troškove. Dodatno dobija i 50 KM dječijeg doplatka.
Kompletna porodica živi u velikoj vlagi i nema načina da sebi osigura pristojan dom niti su gradske ili kantonalne vlasti u Tuzli za to zainteresovane. Trenutno se u porodici Mujić školuje jedna djevojčica od 12 godina, dok su ostali završili škole. Ono što bi i Fadili i njenoj djeci promijenilo život je na prvom mjestu stabilan krov nad glavom koji bi im vratio bar malo dostojanstva.
Šerifa Bobarić
Šerifa također ima veliku porodicu u kojoj je petero djece. Od toga se trenutno njih troje školuje. Jedna djevojčica je čak dobila nagradu za najbolju učenicu u svojoj osnovnoj školi u tuzlanskom naselju Kiseljak. Šerifa i njen muž su nezaposleni. Kada ima prilike, muž radi na dnevnicu neke povremene poslove kako bi porodica nekako preživjela. Nemaju ni vlastitu kuću već žive kao podstanari u kući njene majke.Sedam nas živi u jednoj sobi, bez vode i kupatila. Nemamo ni najosnovnije. Djecu kupam u koritu i to u 21. vijeku, priča Šerifa.
Uz povremene poslove koje radi muž, Šerifa po kontejnerima skuplja robu i prodaje na pijaci. Sve što zaradi, potroši na djecu kako bi im nabavila sve što je potrebno za školu. Za svo petero djece prima 360 KM dječijeg dodatka koji ne može pokriti ni troškove hrane. Pogotovo u vrijeme kada cijene neprestano rastu. U situaciji kada odjeću pere ručno jer nema veš mašinu niti kupatilo, situacija se čini prilično bezizlaznom.
Najviše bi nam pomogao siguran posao. Da imamo dobru platu, da imaš da hraniš i sebe i djecu. Plate su inače male i ne može se izaći na kraj s tim. Sve je poskupilo, kaže Šerifa.Posao i za nju i za muža bi definitivno riješio mnoge probleme. Stalan posao bi značio da bi mogli dobiti i kredit i sebi izgraditi dom. No, povremena zaposlenja donose jako male zarade od kojih se veliki dio potroši na prevoz do posla i hranu. Za opstanak ove velike porodice potrebno je mnogo više.
Zula Džafić
Zula u Kiseljaku kod Tuzle živi već 30 godina. Prisjeća se da je tu došla kao djevojka od 17 godina i da je živjela u ekstremnom siromaštvu. Njena porodica nije ništa imala pa su morali ili prositi ili skupljati sekundarne sirovine kako bi mogli preživjeti. Težak život je iza nje i u međuvremenu je stekla dosta iskustva radeći za različite nevladine organizacije kroz pomoć romskoj zajednici u Tuzli. To joj je i lično pomoglo da napreduje, a da i svojoj porodici osigura što stabilniji život.
Život se promijenio, napreduje se. Više nije tako teško. Djecu sam školovala do osmog razreda i dalje nisam mogla. A, i nisu bili zainteresovani. Djeca sad rade razne privatne poslove i tako doprinose domaćinstvu, kaže Zula.
Zula je samohrana majka. Muž joj je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Sa porodicom živi u vlastitoj kući i ima vrlo solidne životne uslove. Kaže da se snalaze na razne načine, ali da bi radi bolje sigurnosti najbolje bilo da se ima stalni posao. Djeca su u ranim tridesetim godinama i sposobna su da zarade. I za sebe i za druge žene romske nacionalnosti misli da je najbolje da se angažuju u različitim malim poslovima kako bi unaprijedile životni standard.
Dobro bi bilo da imamo male biznise koji bi pomogli ženama da se stabilizuju. To bi unaprijedilo živote. Da samostalno rade, da doprinose. Obično porodice žive od jedne plate, ako je uopšte i ima. Romske porodice imaju puno djece i potrebno je dosta novca za školovanje i sve ostalo, objašnjava Zula.
Žene koje su obično kod kuće mogle bi se baviti različitim kućnim radinostima, ispuniti svoje vrijeme i zaraditi dodatni prihod za kuću, smatra Zula. To bi im u svakom slučaju promijenilo životnu perspektivu i dovelo do veće uposlenosti, s obzirom da su u velikom broju na samoj margini društva.
Ovaj materijal je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi, mijenjanje stavova“, koji finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.