Romska zajednica u Prnjavoru je mala ali vrijedna. Ovdje ne čekaju na poslove, nego prihvataju i rade sve što je dostupno, radi golog opstanka. Mnoge Romkinje odlučile su se za poljoprivredu i peradarstvo kako bi mogle prehraniti svoje porodice, ali i nešto prodati i zaraditi. Kroz ovu vrstu poslova na seoskim domaćinstvima uspjele su uz pomoć nevladinog sektora da opstanu i izgrade svoje male biznise. Bisera i Dragana kroz svoje primjere pokazuju da su vrlo zadovoljne ovakvim aranžmanima.

Autor: Asim Bešlija

Bisera Šlapak živi u selu Babanovci, nekih 15-ak minuta vožnje od Prnjavora. Bisera je penzionerka i sa svojih 70 godina bavi se poljoprivrednom proizvodnjom. Zbog male penzije koja je svega 420 KM, nije u mogućnosti da pokrije sve životne troškove, pa su joj voće i povrće odlična prilika da može komotno i zdravo živjeti. Ona je jedna od prnjavorskih Romkinja koje su odlučile iskoristiti šansu i podršku nevladinog sektora, te pokrenuti neke male poslove od koji mogu proizvesti hranu za sebe, a nešto i prodati. Uz pomoć Udruženja 'Romska djevojka – Romani ćej', Bisera je putem donacije dobila jedan plastenik koji joj je mnogo pomogao. A, osim toga, i besplatne sadnice i sjemena, koja inače ne bi sama mogla nabaviti. Ove godine posadila sam 25 kg krompira,  posadila sam maline. Zatim luk, paprike, paradajz. Kupila sam 30 pilića i svu opremu i hranu, navodi Bisera.

Sve ovo ima zahvaliti udruženju i projektima koji podržavaju ekonomsko osnaživanje žena iz romske zajednice, kojima se pomaže da ljudi više ne budu socijalni slučajevi i da mogu opstati i bez posla na selu. Za Biseru ovo nije ništa novo jer čitav život se bavila poljoprivredom, uz poslove koje je radila. Ona proizvede i više nego je potrebno, a ostatak podijeli onima koji su siromašni. Možda je bolje da dam onima koji nemaju. Neću prodavati. Inače rado pomažem komšijama. Bolje i to nego da ja idem tražiti, kaže Bisera.   Već dvije godine ona se bavi plasteničkom proizvodnjom. To joj omogućava da tokom svih sezona ima svježe povrće i da može uštediti nešto novca da kupi drva za ogrijev. Da nije tako, vrlo bi teško živjela jer osim skromne penzije, nema nikakve druge pomoći, kao i većina penzionera. Ja sam prezadovoljna. Ovo je domaća hrana. Ne koristim nikakve hemikalije, napominje ona.  

Uz sasvim mala ulaganja, ova žena u mogućnosti je da obrađuje više od pola dunuma zemlje, a za mnoge u sličnoj situaciji ovo je jedini izvor prihoda. Uzgajanje pilića može biti unosno jer se zbog cijene piletine proizvodnja nakon inicijalnog ulaganja može održati. Pogotovo kada su u pitanju ovako mala domaćinstva. Bisera živi sa kćerkom i unukom, dok je šestero ostale djece na raznim stranama svijeta. Odmalena radi i prisjeća se da je imala i po dva posla, plus obrađivanje zemlje, kako bi odgojila i odhranila svu djecu. Svi su završili srednje škole i položili vozački ispit. Kaže da joj ničega nije žao.  

Poljoprivreda kao jedini izlaz

Za Draganu Stanić iz sela Palačkovci poljoprivreda je praktično jedini izlaz jer nikada nije radila, nema penziju niti bilo kakvih novčanih primanja. Od donatorske pomoći dobila je jedan plastenik, a Udruženje 'Romska djevojka – Romani Ćej' joj je osiguralo sjemena, sadnice i piliće. Tako je u mogućnosti da uzgaja salatu, paradajz, paprike, krastavac, kupus u plasteničkom dijelu, te krompir, grah i grašak na otvorenom. Dovoljno da prehrani sebe, ali i nešto proda.  Višak prodam. Može se prodati. Kukuruz se može prodati, kao i ostale kulture. Hranim piliće i njih prodam. Nešto prodam, nešto ostavim sebi, kaže Dragana.   Ovo je za Draganu jedini izvor prihoda i da nije bilo pomoći udruženja, ne bi bilo ni toga. Ovo joj je dovoljno za opstanak jer živi sama u kući na selu. Kao neko ko nikada nije radio niti sada radi, nema pravo na bilo kakva socijalna davanja. Ali je zadovoljna da može zaraditi bar na ovaj način. Nema velike zarade. Plate se režije, lijekovi, kupi se osnovno u kuću. Ja sam zadovoljna, navodi ona.   Pored nesretnih životnih okolnosti i statusa samohrane majke koja je odgojila dvoje djece, Dragana nikada nije imala mogućnost da nađe neki posao. Sada je u godinama kada je bolesna i kada su joj mogućnosti još manje. Tako da je neka vrsta malog biznisa za nju idealno rješenje uz sve blagodeti rodne zemlje. Bilo kakva podrška koju dobije puno joj znači. Ona trenutno obrađuje oko dunum zemlje, a tu spada i prikupljanje i obrada voća i pravljenje proizvoda koje također može prodavati. Posebno je ponosna na to što se radi o zdravoj i neprskanoj hrani, i što sebi i drugima može ponuditi kvalitetan proizvod. Ali da bi i dalje razvila i održala proizvodnju, treba kontinuiranu podršku. Ima sve manje snage da radi, te bi mašinska obrada zemlje bila odlično rješenje. Jer na svom imanju sve radi sama. 

Draganina velika želja je da nabavi kravu te proizvodi mlijeko i mliječne proizvode poput kajmaka i sira, jer u selu u kojem živi gotovo niko se time ne bavi. Ali 3.500 KM, koliko bi krava koštala, ona nema gdje dobiti kao pojedinka. Kako nema penziju, nema ni mogućnost da novac nekako uštedi. Kaže da je svega jednom u životu dobila socijalnu pomoć u iznosu od 100 KM, a da joj samo za lijekove mjesečno treba 50 KM. Tako da joj je poljoprivredna proizvodnja u svakom slučaju spas da uopšte može opstati.  

Zaposlenje je najveći izazov za Romkinje

Jedan od prioriteta rada Udruženja 'Romska djevojka – Romani ćej' jeste upravo osnaživanje romskih žena kako bi ekonomski postale neovisne i mogle da izdržavaju sebe i svoje porodice. Tokom godina rada udruženje je uz donatorske fondove osiguravalo plastenike i sjemena za poljoprivrednu proizvodnju te piliće za razvoj peradarstva. Trenutno više od pet Romkinja ima neku vrstu malog biznisa, što nije mala brojka uzimajući u obzir višečlana domaćinstva. Mnoge žene same su uvidjele da je ovo trenutno jedini način da uspiju nešto zaraditi te proizvesti hranu za sebe, kažu u ovom udruženju. Pronalazak bilo kakvog posla trenutno je najveći izazov za Romkinje na području Prnjavora, posebno one iz starijih generacija. Da bi izbjegle da postanu socijalni slučajevi, one vrlo rado pristaju da pokreću svoja mala gazdinstva i tako same sebe osnažuju i postižu dobre rezultate u datim okolnostima. Za starije žene, izlaz upravo jeste u poljoprivredi, stočarstvu i peradarstvu za koje postoje idealni uslovi na teritoriji ove opštine. Zapošljavanje, pa i na ovaj način, rješava niz drugih problema i ženama je najčešće potrebno samo malo podrške da bi krenule. Međutim, ta podrška najčešće dolazi iz nevladinog sektora i od stranih donatora. 

Još jedan problem za one koje ne stanuju na selu jeste nedostatak obradivog zemljišta. Ideja udruženja je da se sada okrenu prema lokalnim vlastima i traže zemlju u državnom vlasništvu koju bi mogle obrađivati. Na podijeljenim parcelama mogle bi postavljati kako plastenike, a također sijati i saditi na otvorenom. Na ovaj način bi poboljšale i proizvodnju zdrave hrane, a i sama uposlenost bi se povećala. U svakom slučaju, to bi bilo dobro za žene, navode u ovom udruženju. A, sa zemljištem bi se mogle osigurati i dodatne donacije za sjemena i opremu, i na taj način brzo pokrenuti proizvodni ciklus. Romska zajednica u Prnjavoru je brojčano mala i relativno brzo može riješiti problem nezaposlenosti, međutim, Romi i Romkinje zbog niza razloga teško dolaze do posla. Kao i u drugim mjestima u BiH, razlog broj jedan jeste neobrazovanost. A, pored toga tu su i neadekvatni obrazovni profili onih koji su završili srednju školu, pa se izlaz za one mlađe može tražiti u brzim prekvalifikacijama za zanimanja za koja ima posla. Poput, CNC operatera ili slično. Romska populacija ovdje hoće raditi, odgovorne i stvarne poslove, što potvrđuje podatak da se niko od njih ne bavi sakupljanjem sekundarnih sirovina. Dok takvih ne bude, oni uglavnom rade za dnevnice, kao pomoćna radna snaga. Ili odlaze van države.    

Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.

Malo prnjavorsko udruženje 'Romska djevojka – Romani ćej' u proteklih 12 godina postiglo je velike stvari. Uz one materijalne i opipljive, njegova predsjednica Snježana Mirković navodi da je još važnije podizanje svijesti i osnaživanje romskih žena. Kada se podvuče crta – položaj romske populacije u cjelini je drugačiji. Osjeti se to po poštovanju koje danas imaju u gradu, kaže Snježana.  

Autor: Asim Bešlija

Romi i Romkinje u Prnjavoru čine jednu malu zajednicu koja je, po svemu sudeći, vrlo uspješno integrisana u multionacionalnu sredinu kakav je ovaj mali gradić blizu Banjaluke. Često nazvan i 'mala Evropa' jer okuplja ljude sa različitih dijelova evropskog kontinenta poput Italijana, Ukrajinaca, Poljaka i Čeha. I svi su oni izmiješani jedni s drugima, pa tako i pripadnici romske nacionalne manjine koji nemaju zasebno naselje, nego žive u različitim dijelovima opštine.  

Romska populacija danas dijeli jednaku sudbinu sa svima ostalima, a najviše je opterećena nedostatkom posla i siromaštvom. Prema podacima Udruženja 'Romska djevojka-Romani ćej', sva romska djeca redovno idu u osnovnu školu, upisuju srednje ali i fakultete. Stariji žive od svoga rada, ali malo ko ima stalni posao. Uglavnom su to sezonski radovi ili ispomoć za dnevnice. Razlog je na prvom mjestu što su starije generacije neobrazovane i nemaju šansi na tržištu rada.

Većina Roma i Romkinja ide da radi građevinske poslove, sezonski, ljeti. Krečenje, cijepanje, održavanje kafića, restorana, kuća i tako se zarađuju dnevnice, kaže Snježana Mirković, predsjednica Udruženja.

40 romskih porodica, koliko se procjenjuje da trenutno živi u Prnjavoru, ima solidne stambene uslove, uglavnom kuće sa priključenom vodom i strujom. Međutim, i te kuće su sve praznije jer se mladi i obrazovaniji odlučuju da idu u inostranstvo radi pronalaska posla i izgradnje novog života. Odlaze radno najsposobniji, ali i čitave porodice, tako da iza sebe ostavljaju većinom stare. Romska zajednica se time praktično smanjuje.  

Tendencija je da se smanjuje broj Roma i Romkinja, ne samo u Prnjavoru, nego i Vukosavlju i Modriči. Kuće ostaju prazne. Ostaju stariji ljudi, naglašava Snježana.

Glavna briga je kako opstati na dnevnicama i bez stalnog posla, kako se prehraniti, platiti račune. Posebno nakon traumatičnih iskustava tokom pandemije korona virusa, ali i globalne inflacije tokom 2022.godine. Ljudi žele da žive od svoga rada i ne očekuju poklone i humanitarnu pomoć.

Ljudi žele raditi i nisu lijeni. Kad su u pitanju fizički poslovi, cijelu sezonu rade, ljudi su vrijedni. Imamo Romkinje koje rade po dva tri posla, održavaju razne ugostiteljske objekte, kaže ona.   

Porazno je, međutim, da svega 7 Roma i Romkinja u Prnjavoru ima stalni ugovor o radu.

Udruženje koje je promijenilo sve

Snježana je udruženje 'Romska djevojka – Romani ćej' pokrenula 2010.godine i to nakon nekoliko godina rada u drugom romskom udruženju u kojem je bila jedina žena. Kaže da nije imala slobodu i da se nije slagala s načinom na koji se radilo za romsku zajednicu. Ali je edukacije na kojima je prisustvovala iskoristila da osnaži sebe i da se ohrabri na ovaj važan korak. Željela je stvari raditi drugačije, doći do izražaja, ali nije imala šansu.

Htjela sam da putujem, da se edukujem, da radim i da pišem projekte za koje mislim da su dobri za romsku zajednicu. Htjela sam da se vidi promjena u zajednici, da se desi neka velika promjena, kaže Snježana. 

Njena vizija budućnosti romske zajednice u Prnjavoru bila je izdizanje iznad humanitarnog nivoa na kojem se stalno tražila neka pomoć. Htjela je vidjeti pojedince i pojedinke koji se svojim znanjem i vještinama bore za sebe. Tako je udruženje osnovano sa jednim malim timom koji u početku nije imao podršku zajednice.

Mnogi su osuđivali, jer sam žensko, neću uspjeti, nemam šta ponuditi. Ja nisam htjela biti liderica koja laže ljudima i obećava. Ja sam rekla da im nemam šta ponuditi, ali da ćemo pokušati i vidjeti šta možemo uraditi, prisjeća se ona tih prvih dana rada u udruženju.

Kaže da su Romima i Romkinjama uglavnom lagali i obećavali im svašta poput hrane, kuća i drugih materijalnih stvari i da ona nije radila na taj način. Lokalno romsko stanovništvo je pridobila svojim principijelnim radom i to je prepoznato u nekoliko gradova u kojima danas udruženje radi. To su pored Prnjavora,  Vukosavlje i Modriča. U svim ovim gradovima ima članove i ljude sa kojima sarađuje, od same zajednice do institucija. 

Mogu reći da smo stvarno uspjeli kad se osvrnemo i pogledamo tih deset godina, zaključuje Snježana.

Fokus njenog rada bio je i ostao u borbi za ravnopravnost i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava za Rome i Romkinje, i to na način da budu uključeni u društvo i dobiju sve ono što pripada i drugima. Kaže da je odmalena pomagala ljudima u nevolji, ugroženima i slabijima od sebe, ali da nije znala da se želi baviti radom u nevladinom sektoru. Korijeni njenog ličnog nezadovoljstva sežu još u djetinjstvo gdje je zajedno sa roditeljima doživljavala različite nepravedne stvari. Bilo je to zbog toga i što je Romkinja i žena. Sada kada je dobila priliku, željela je to ispraviti jer je životno iskustvo oblikovalo u borkinju za ljudska prava. 

Glavni motiv – borba protiv diskriminacije

Godinama je gledala kako se ljudi odnose na neprimjeren način prema romskoj populaciji, naročito Romkinjama. Nervirao ju je taj nejednak položaj, diskriminacija i pitala se  - zašto postoje te razlike i zašto se ugrožavaju tuđa prava? Želeći odgovoriti na ova pitanja krenula je u svojevrsnu borbu za one koji nisu niti obrazovani niti jaki, sa porukom da će biti uz njih, da će se zajednički izboriti da budu tretirani kao ljudi.

I ja sam smatrala da ja to mogu, da promijenim stvari, primjer po primjer. Barem u svom gradu. Ali će se nešto promijeniti. I neću dozvoliti da se neko tretira nejednako i da doživljava diskriminaciju i da sam ja tu da to nekako ispravim. I to me nekako vodilo, priča dalje Snježana.  

No, kako ona definiše uspjeh u svome radu? Kaže da se to osjeti i da je položaj Roma i Romkinja bolji, drugačije se živi. Za početak, svi imaju krov nad glavom, bave se nečim, dok sva djeca pohađaju školu i imaju osigurane udžbenike. Ali daleko najvećim uspjehom smatra poštovanje koje danas uživaju i mogućnost da ostvare svoja osnovna prava.

Ljudi nas cijene, poštuju, gledaju drugačije. Iskoračili smo u javni prostor. Osjeti se to. Romi se pozivaju na sve događaje, posebno one koji okupljaju nacionalne manjine. Pristup je drugačiji, pogotovo kada su institucije u pitanju, navodi ona.  

Većina projekata koje je udruženje 'Romska djevojka – Romani ćej' radilo, odnosilo se na osnaživanje žena. Zato je i veliki uspjeh tu i postignut. One se danas bore same za sebe, solidarne su, osnažene i svjesnije.

Najviše smo uspjeli u osnaživanju žena. Dugo godina smo to radili. One sada znaju svoja prava i traže svoja prava. Putem radionica su mnogo naučile. Prije nisu prijavljivale nasilje, sada to same čine, kaže s ponosom Snježana.

Dok borba protiv diskriminacije još traje, ona napominje da je bitno da su i institucije i samo udruženje dobro uvezani, te da se može pružiti adekvatna i brza pomoć kada je potrebna. Bitno da je da romska populacija sada zna kako da ostvari svoja prava i na koja vrata da pokuca.

Predrasuda još uvijek ima, počevši od jednostavnih viceva kojima se nastoji degradirati romska zajednica, a to je upravo mjesto gdje diskriminacija počinje, kaže ona. Ali nove generacije to više ne dozvoljavaju i traže isti tretman kakav imaju i drugi građani. Romi i Romkinje žive u Prnjavoru, ispunjavaju sve obaveze, plaćaju poreze i samo žele jednakost i vidljivost.

Želim da naglasim da smo mi tu, Romi smo, prisutni smo. Predstavljamo se. Neka vide da i mi ovdje živimo. Neka vide da smo kao i ostali svijet, poručuje Snježana

Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.

Općina Kakanj jedna je od rijetkih u BiH koja je stambeno zbrinjavanje romske populacije shvatila ozbiljno i odlučila svojim sugrađanima i sugrađankama vratiti dostojanstven život. To je značilo izgradnju novih stambenih jedinica u koje su useljene višečlane porodice koje su decenijama živjele u improviziranima objektima, najčešće bez vode i struje. Većina zgrada izgrađena je u naselju Varda, koje danas poprima sasvim novi izgled. I ima sretnije stanovnike.  

 Autor: Asim Bešlija

 Za mnoge kakanjske Rome i Romkinje vrijeme stanovanja u improviziranim kućicama, najčešće skovanim od drveta i lima, sada je prošlost. Zbog siromaštva, većina nikada nije imala mogućnost života u onome što se naziva normalnim uslovima – sa vodom, strujom, kanalizacijom. Ili ih nisu mogli priključiti ili nisu mogli plaćati jednom kada su ih imali. Zbog toga je to decenijama, za neke i čitav život, to bila jedna mučna egzistencija koja je u kombinaciji sa dnevnom diskriminacijom, značila izolaciju i trajno siromaštvo. Općina Kakanj, kao rijetko koja u BiH, odlučila se pozabaviti ovim pitanjem još od 2010.godine kada je za svoje sugrađane i sugrađanke počela graditi nove stambene jedinice. Zgrade su počele nicati najviše u naselju Varda, jedna za drugom, i danas ih je u gradskom području ukupno osam namijenjenih romskoj populaciji. U prosjeku, svaka ima po deset stanova u koje se smještaju višečlane porodice koje po prvi put imaju uslovno kupatilo ili kuhinju. Za sve njih to je doslovno novi život. Korak bliže ka osiguranju dostojanstva. Prema ranije objavljenim podacima općine Kakanj, do 2022 godine smještaj je osiguran za 200 ljudi u 50 stambenih jedinica u okviru sedam zgrada. Ove godine, useljava se i osma zgrada sa osam stanova gdje će također u svakoj jedinici biti po jedna porodica. Ulaganja u zgrade i infrastrukturu su napor same općine Kakanj, švicarskog Caritasa i države Bosne i Hercegovine. Već se nazire i projekat izgradnje devete zgrade u koju će biti useljen dio od 70-ak porodica, koliko se procjenjuje da još treba uslovan smještaj.

 Novi život za Asifu i Kasemu

 Prije tri godine Asifa Sejdić dobila je potpuno novi stan u naselju Varda. Prije toga živjela u jednoj sobi sa troje djece. Tu su spavali, jeli, kupali se. Živjeli su život nedostojan čovjeka. Asifa je samohrana majka i sama se brine o sebi i svojoj djeci, te joj je novi smještaj promijenio život. Nakon godina provedenih u neuslovnoj kućici, ova 33-godišnja žena sada ima i kupatilo i kuhinju.   

 Ovdje je bolje, imaju se djeca gdje okupati. Imaju kupatilo. Imaju vodu i struju, kaže Asifa.

 Ona ništa ne radi, nema nikakvog posla i jedino primanje joj je dječiji doplatak za dvoje djece u iznosu od 40 KM mjesečno. Da bi nekako opstala, skuplja i prodaje otpad. Od toga školuje dvoje djece. Iako se sama nikad nije obrazovala, kaže da djeca moraju, pa koliko god da košta.

 Idem po kantama, berem limenke, konzerve. Nema nikakve pomoći, priča Asifa.

 Ponekad također pere ćilime drugim ljudima te zaradi 20-30 maraka da bi mogla platiti račune i kupiti hranu. Kaže da joj najviše treba posao, voljna je raditi kao čistačica ili šta god ima dostupno. Međutim, posla za nju nema, a i nikada ga prije nije imala.

Slična je situacija kod Kaseme Ramić. Ona sa petočlanom porodicom čeka useljenje u tek izgrađenu zgradu, osmu po redu, namijenjenu romskoj populaciji.  Trenutno žive u jednoj sobi koja je napravljena od drvenih ploča, potpuno improviziranoj i bez struje.

 Živimo od prošnje, kanti, deponije. Dobijam 13 KM dječijeg doplatka. A šta ću ja od 13 KM?, kaže Kasema.  Naveče pale svijeće, a sam trenutni prostor im nije uslovan, imaju dosta kukaca i miševa, priča dalje Kasema. Ovako žive već 27 godina jer nemaju nikakvih finansijskih mogućnosti da sebi pomognu. Tako da će useljavanje u potpuno novi stan biti jedan korak naprijed. Ali u njega neće imati unijeti ništa.

 Neka ima voda i struja, nek se djeca mogu prati i čistiti. Kako sam se prije borila i sada ću, dodaje ona.

 I napominje da će ovo bar malo ublažiti njihove životne patnje.  Drago mi je da useljavam, biće dostojanstveniji život. Imaš nešto svoje, navodi Kasema.

 Kakanj je primjer za druge sredine

 Sa projektima stambenog zbrinjavanja, ciljano za romsku populaciju, Kakanj se izdvaja od većine drugih općina i gradova u BiH. Toliko da može biti uzor drugima kako riješiti ovo pitanje. Najprije, zbog političke odlučnosti njegovih načelnika da građanima romske nacionalnosti, nakon decenija lošeg života, osiguraju minimalno prihvatljive uslove za stanovanje. A, onda i druge koji će osigurati bolju integraciju u društvo i izlazak iz siromaštva. Jedan od prvih zadataka aktuelnog načelnika općine Kakanj, Mirnesa Bajtarevića, bio je upravo pomoć za sugrađane Rome i Romkinje. 

Cilj je da našu romsku populaciju, odnosno zajednicu Roma na Vardi, učinimo ljudima izgradnjom objekata dostojnim njihovog života, da ih maksimalno uključimo u život, da nema nikakve razlike između njih i bilo kojeg drugog građanina naše Općine Kakanj, kazao je Bajtarević na početku mandata.

Međutim, do ostvarenja ove vizije još uvijek je dug put, uprkos intenzivnoj gradnji u posljednjih 12 godina. Iako se u Kaknju prema romskoj populaciji ispravlja nepravda i polako se vraćaju u društvene tokove, problemi koji su generisani decenijama kao rezultat opće marginalizacije, ipak nisu brzo rješivi. Uz stambenu gradnju, Romima i Romkinjama još uvijek nedostaje adekvatna infrastruktura poput puteva i javne rasvjete, ali i osnovnih javnih usluga poput odvoza smeća. No, kakanjska Varda, kao naselje sa najviše , danas je u svakom slučaju neprepoznatljiva. Od blatnjave ceste i niskih straćara, sada je barem ukrašena svježim bojama novih zgrada. Ovo, za dio od približno 2.500 kakanjaca romske nacionalnosti, nagovještava malo svjetliju budućnost i ugodniji život.

Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.

Udruženje Centar za majke 'Nada' iz Kaknja osnovano je prije 12 godina s namjerom da štiti prvenstveno žene, Romkinje, koje su na razne načine bile žrtve diskriminacije, obespravljene, zatvorene u kućama. I Zemina Vehabović bila je jedna od njih, ali je odluka da pokrene sebe i druge promijenila sve. Udruženje je bilo put za pričanje jedne nove priče i izgradnju novog života za kakanjsku romsku zajednicu. Ovo je nada koja je donijela rezultate.  

 Autor: Asim Bešlija

 Zemina Nuna Vehabović već 41 godinu živi u kakanjskom naselju Varda smještenom u samom centru, odmah do gradskog stadiona. Ovo je mjesto gdje živi najveći broj Roma starosjedilaca u ovoj općini i ona je jedna od njih. Svoj život na Vardi započela je odmah nakon udaje i prisjeća se kako je slika života romske populacije tada bila sasvim drugačija od one koja se danas može vidjeti. Većina ljudi tada je živjela u improviziranim kućicama napravljenim od drveta i lima, nije bilo struje i vode, a na ulicama asfalta. Bilo je to stanje u kojem su živjeli ljudi na potpunoj margini, a opet nekako sretni i zadovoljni onim što su imali. Ona dolazi iz porodice u kojoj je bilo šestero djece, četiri kćerke i dva sina. Kaže da otkad zna za sebe, da se uvijek radilo i imalo. Zarađivali su od poljoprivrede, a malo je ko, kao i danas, imao stalni posao. Imala je lijepo djetinjstvo.

 Družilo se. Imala sam lijep komšiluk koji je vodio računa o sebi i drugima. Znali smo sjesti, pojesti, popiti. Svako je donosio ponešto pa bi dijelili. Sjedili bi onda u kući zajedno i gledali televiziju jer ih nije bilo puno tada, priča Zemina. Ovakve scene najbolje dočaravaju i sam duh romskog naroda – veliku solidarnost, želju da se pomogne i podijeli.  Romi su naučili da imaju. Da dobro jedu. Mi smo jako dobar narod, veseo, strpljiv, koji voli poigrati, zapjevati. Srčani ljudi koji žele svima pomoći. Ručak će podijeliti sa svima danas ako imaju, napominje ona. Međutim, decenije diskriminacije i društvene zapostavljenosti, te neobrazovanost, gurnuli su većinu Roma starije generacije u siromaštvo. Posebno romske žene koje su bile višestruke žrtve nepovoljnih okolnosti i sistema u kojem su živjele.

 Udruženje građanki koje je donijelo nadu

 Zemina je žena koja nikad nije mirovala, uvijek je bila aktivna, radila je, proizvodila, pokušavala da mijenja stvari. I sama je bila žrtva porodičnog nasilja što joj je s jedne strane pomoglo da bolje shvati u kakvom okruženju, zapravo, žive romske žene. I s tim se nikad nije pomirila. Do te mjere da je odlučila da se angažuje u nevladinom sektoru i pokrene promjene. I to odgovarajući sama sebi na jednostavna pitanja.Da li ja kao Romkinja moram samo biti u kući? Nije mi to cilj bio. Cilj mi je bio da i ja nešto vidim, da upoznam sebe i druge žene. Ne moram ja samo rađati, ne moram biti samo supruga, majka i sve ostalo. Hoću da imam svoju slobodu. Da bi izašla iz kuće. I stekla puno znanja, kaže Zemina.Priča njenog udruženja Centar za majke 'Nada' započela je na jednom druženju Romkinja u Zavidovićima. Nekolicina njih iz Kaknja izrazila je želju da radi nešto formalnije, pomogne drugima i promijeni položaj romskih žena u društvu. To je prepoznalo Udruženje žena Romkinja 'Bolja budućnost' iz Tuzle i dalo im svu neophodnu podršku da registruju svoje udruženje i nadu pretvore u stvarnost. Da bi žene mogle biti aktivnije i dobiti neophodnu edukaciju. Udruženje je registrovano 2010.godine. I onda smo rekli - nek ime bude 'Nada'. Nečemu se nadamo. Sa simbolima ruku, srca, goluba, prisjeća se ona tih početaka.  Bilo je to vrijeme kada je govorila da može uspjeti i da Romkinje poput nje zaslužuju bolji život. Udruženje je njoj i drugim ženama samo dalo dodatnu snagu i podršku kako bi mogle nastaviti svoju borbu za vidljivost i jednakopravnost. I na prvom mjestu, znanje o pravima koje većina njih nikada nije koristila. To znanje odnosi se na to da ja znam svoja prava. Da to iskustvo mogu podijeliti sa drugim ženama. Da ne trpe nasilje. Da nije cilj da ti moraš biti ono što si danas. Pet žena je uspjelo da se oslobodi nasilja i progovori javno o tome, pojašnjava Zemina.

 Krajnji cilj je bio zaustaviti način života koji su prvenstveno Romkinje vodile do tada, otvoriti ih prema društvu, izvesti iz kuća i ponuditi im edukaciju, s obzirom da je većina neobrazovana. Pokazati im da se imaju gdje obratiti za pomoć ako trpe nasilje, da se njihova djeca mogu obrazovati, da je Centar za socijalni rad tu da i njima pomogne. To je bio jedan sasvim novi svijet kojeg mnoge, kroz decenije svoga života, nikada nisu vidjele.

 Sloboda je došla kroz obrazovanje

 Ja sam ponosna na sve što smo postigli. Ja i danas pomažem ženama na bilo kakav način. Pomažem im da saznaju gdje se trebaju obratiti, koji dokument trebaju izvaditi. Ako ne znaju same. Onda ja direktno idem s njima na teren. I pokažem im, priča Zemina.  Prošlo je 12 godina od osnivanja udruženja i kada se vrati unazad vidi ogromnu borbu i napredak u ostvarenju osnovnih ljudskih prava romskih žena. Žene su slobodnije, kaže ona, i osvještene o tome da ne moraju biti zatvorene u kući, potčinjene mužu i zadužene za gotovo sve poslove. Taj šablon i način razmišljanja je razbijen, mada kaže da ih u svojoj zajednici ima još 50-ak koje zbog straha i ekonomske zavisnosti svašta trpe. Jako je teško razgovarati sa ženom koja trpi nasilje. Zato što ona ne smije. Bilo je dosta tih priča gdje sam ja obavijestila Centar za socijalni rad. Ali žena i dalje ne smije, napominje ona.   No, ipak iza sebe i svog udruženja ima niz završenih projekata koji su upravo bili usmjereni na osnaživanje Romkinja u pogledu ostvarivanja najosnovnijih prava. Borba protiv nasilja u porodici bila je u samom vrhu. Ništa to ne bi mogla bez organizacija poput 'Bolje budućnosti' te UN Women kojima, kaže, duguje svu zahvalnost. Zahvaljujući osnaženosti, mnoge žene su poslale svoju djecu u školu – predškolsko, osnovno, srednje i na fakultet. I djeca su shvatila da bez obrazovanja nemaju ništa. Da se ne mogu snaći u životu, kaže Zemina.

 Pored ovoga, romskoj populaciji generalno otvorena su vrata institucija. Ne samo za prijavljivanje nasilja, nego i ostvarivanje socijalnih prava, stipendija, invalidnina, zdravstvene zaštite za trudnice. Romski problemi su vidljiviji i prisutniji u javnosti što znači da su više afirmisani kao jedna manjinska grupa. Sve se ovo ima zahvaliti radu nevladinog sektora, napominje ona. A, jedan od najvažnijih projekata smatra ekonomsko osnaživanje žena gdje su Romkinje uspjele pokrenuti svoje male poljoprivredne i stočarske poslove. Najvažniji projekat je ekonomsko osnaživanje žena - plastenici, krave, ovce. Kad osnažiš tri žene, osnažene su tri porodice. One su finansijski stabilnije. I dan danas rade. Razvila se poljoprivreda. Postoji i podrška od opštine gdje se može aplicirati za one koji žele raditi, ističe ona. Dodaje da bi dodatno zapošljavanje, pogotovo žena, iz temelja promijenilo stvari. Ima dosta Romkinja koje su sada obrazovane i koje mogu pokrenuti svoje male krojačke ili frizerske poslove. Kaže da ljudi hoće da rade i samo ih treba podržati.

 Nova romska generacija

 500 ljudi živi na kakanjskoj Vardi, prema informacijama koje posjeduje Centar za majke 'Nada'. Većina radno sposobnih ne radi i uglavnom se bavi povremenim poslovima, poput skupljanja sekundarnih sirovina, kako bi zaradili za komad hljeba.  Zvanično, svega 14 Roma je zaposleno u Kaknju. Od toga dvoje za stalno, dok njih 10 ima jednogodišnje ugovore u lokalnom komunalnom preduzeću 'Vodokom' putem Službe za zapošljavanje. Starije generacije koje nemaju nikakvo obrazovanje,  nemaju ni šanse za zapošljavanje. I sama Zemina sa svojom osmogodišnjom školom spada u tu kategoriju. No, njena kćerka Aida spada u novu generaciju koja završava srednju školu i želi ići na fakultet.  70 učenika ide u jednu osnovnu školu, 40 u drugu. U srednjoj školi je sedmero. Ima ih više ali neće da se izjasne kao Romi. Ima jedna djevojka koja ide na fakultet u Zenicu. 20 ih ide u predškolsko. Ovo je jedna fina brojka, kaže Zemina. Ona je uvjerena da će nove generacije Roma izmijeniti sliku o njihovoj zajednici upravo svojim obrazovanjem i većom integracijom u društvo. Imat će bolje šanse koje njihovi roditelji nikad nisu imali. I što je još važnije, sami roditelji su shvatili da se njihova djeca moraju obrazovati da ne bi živjela u ekstremnom siromaštvu. Tako danas porodice školuju i po četvero djece, navodi ona, i njima treba pomoći.  A, ako se nastavi pritisak za zapošljavanje, situacija za Rome će se radikalno promijeniti. No, njen najveći ponos ostaje ipak u napretku koji je ostvarila sa ženama iz zajednice. One su danas vidljivije, otvorenije, samosvjesnije, hrabrije i slobodnije. I dobile su mogućnost da se izraze, kaže Zemina. Sve što je uradila u proteklom periodu dužem od jedne decenije, imalo je smisla i velikog uspjeha. I sve to zahvaljujući postojanju organizacije, mogućnosti da se organizuju radionice i edukacije, da se žene ohrabre da promijene svoje živote i traže prava. Ona svoje znanje i iskustvo sada prenosi tim ženama.  Borit ću se do zadnjeg. Neću nikad odustati jer ja radim srcem i dušom, zaključuje Zemina. 

 Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.

Danas (12.05.2022) u Tuzli je održana sesija izgradnje kapaciteta državnih i nedržavnih pružalaca usluga na temu "„Predrasude i stigma prema Romkinjama kao prepreka u pristupu kvalitetnoj usluzi zaštite od nasilja“. Cilj sesije je bio da  kroz zajedničku diskusiju utvrdimo najbolje prakse i dosegnemo bolje razumjevanje o specifičnosti i potrebama žena koje dolaze iz skupina u nepovoljnom položaju uz razumjevanje specifičnosti i potreba žena koje dolaze iz ovih skupina i predrasudama i stigmama sa kojim se susreću prilikom pristupa mehanizmima zaštite od nasilja. Situacija sa COVID-19 koja je prouzrokovala i veliku humanitarnu krizu svakako doprinosi tome da njihov položaj bude dodatno otežavajući te ćemo se na ovoj sesiji dotaći i teme pružanja usluga marginalizovanim grupama za vrijeme humanitarnih i drugih kriza.

S nekim se stvarima, istim, svaki dan nalazimo i susrećemo, i diskriminacija je zapravo svuda oko nas. Postaje nam uobičajena, i to je loše, pa kroz radionice i susrete pokušavamo nešto promijeniti. Zaključak i poruka današnje sesije je : " Svatko od nas pojedinačno mora osvijestiti predrasude i postojanje diskriminacije i diskriminatorno ponašanje kako bi se cijeli sistem promijenio". Samo zajedno možemo uspjeti u tome".

Sesija je održana  u sklopu projekta „Zaustavljanje nasilja nad ženama na Zapadnom Balkanu i Turskoj: Provođenje normi, promjena mišljenja“ koji provodi UN Women uz finansijsku podršku Evropske unije.

Jedna od sredina u BiH u kojoj je ostvaren značajan napredak u pogledu sveukupnog životnog standarda romske populacije je mjesna zajednica Kiseljak kod Tuzle. Rat koji je devastirao ovo područje, pogotovo u pogledu zaposlenosti, gurnuo je većinu ovdašnjih Roma u bijedu. No, zahvaljujući naporima nevladinog sektora i gradskih vlasti Tuzle, ta slika se mijenja. Sporo ali sigurno. Na Rome se ovdje gleda kao na ravnopravne građane.

 Autor: Asim Bešlija

 Svega 15-ak minuta vožnje od centra Tuzle smještena je Mjesna zajednica Kiseljak, mjesto prožeto šarenilom kuća i zelenilom prirode. Dijelom naslonjeno i na jezero Modrac. Bogato turističkim potencijalima, ali i prirodnim resursima. Ovdje je i izvor kisele vode koju stanovništvo može slobodno koristiti.U Kiseljaku, prema podacima Mjesne zajednice, trenutno živi približno 2000 ljudi. To je multietnička zajednica u kojoj desetljećima jedni s drugima svoje živote grade Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Romi. 130 domaćinstava je romskih odnosno između 400 i 500 ljudi koji su ovdje starosjedioci. Građani kao i svi ostali, kaže predsjednik savjeta MZ Kiseljak, Dragan Božić. On to sa sigurnošću tvrdi jer godinama predstavlja ovu lokalnu zajednicu od koje ima punu podršku.Oni oduvijek žive ovdje. To su pretežno ljudi koji su radili prije. Zaradili su penzije. Nisu čekali da im neko da, radili su. Ostala je isto generacija njihove djece koja također želi da radi. Ne žele da čekaju da im neko nešto da. Ljudi žele da žive od svoga rada, kaže gdin Božić, najkraće opisujući svoje romske sugrađane.  

 Međutim, od rata naovamo život za romsku populaciju je postao teži, navodi on, jer ih puno ne radi, bave se uglavnom različitim poslovima od dana do dana. Mlađe generacije traže bilo kakav posao. I njima prioritetno treba pomoći. Jer su obrazovaniji od svojih roditelja i imaju energije. Kiseljak ima izuzetan potencijal koji se udruživanjem nevladinog i vladinog sektora može iskoristiti da se uposle ljudi, kaže on.  Ova zajednica prije posljednjeg rata je bila vrlo razvijena, a sada se polako vraća takvom stanju. Zahvaljujući radu jedne radne grupe koja okuplja nevladine organizacije i pojedince, a kojom on koordinira, u poslijeratnim godinama dosta je urađeno. Najprije angažmanom organizacija poput Bolje budućnosti te Fondacije tuzlanske zajednice.

 Napredak u Kiseljaku je vidljiv

 Romi u Kiseljaku danas većinski žive u adekvatnom smještaju, vlastitim kućama sa strujom i vodom, kanalizacijom, sa čistim i uređenim okućnicama. Uređeno je romsko groblje, napravljen mali stadion, dječije igralište. Ljudi paze na okoliš i sarađuju sa mjesnom zajednicom o svim bitnim pitanjima. I možda, što je još važnije, dolaze nove generacije koje se obrazuju.Sva djeca pretežno, 90 posto njih, ide u školu. Puno se vodi računa o tome. Pomaže se toj djeci da imaju osigurane udžbenike, sendviče, da idu na nastavu. Ako ne idu, imaju medijatora koji pomaže. Unazad 10-15 godina puno djece je završilo i srednju školu, neki su upisali i fakultete. I to je za pohvaliti, naglašava Dragan Božić . No, kako napominje, sada je vrijeme da se stvari podignu na viši nivo i da se počnu stvarati radna mjesta za mlade romske nacionalnosti. Pronalaskom posla, riješit će se većina problema odnosno nestabilna socijalna situacija. On predlaže izgradnju jedne punionice kisele vode koja bi mogla zaposliti veliki broj ljudi, za što se može iskoristiti novac od poticaja. To je velika šansa za ovu mjesnu zajednicu.

 Sabina Muratović nije čekala na posao, nego ga je sama stvorila. Ima vlastiti plastenik koji je osiguran donacijom te komad zemlje, a u posljednjih osam godina proizvodi paprike, luk, krompir, špinat, salatu. Sve ovo uzgaja za potrebe svoje porodice i prodaju.Od toga živim, od toga školujem dijete. Sa plaćom od muža se ne bi moglo sve pokriti. Ovo je dodatno da se doprinese. Može se. Dijete sam skoro iškolovala, kaže Sabina.Ona već ima svoje redovne kupce i uglavnom sve što proizvede, to i proda. Potražnja je velika. Ovo je joj omogućuje da zaradi dodatni novac i svojoj porodici bar malo podigne životni standard.Može se kupiti osnovne stvari u kuću, platiti troškove škole. Bilo bi dosta teže da nema plastenika i onoga što se proizvede, navodi ona.

 Porodica Muratović živi u vlastitoj kući koja je opremljena različitim donacijama, a prije toga živjeli su na samom kraju sela u smještaju bez vode i struje i doslovno nikakvim uslovima za normalan život. Situacija se u proteklim godinama za njih itekako promijenila nabolje.Dosta je se život unaprijedio u 10-15 godina. Kuća, plastenik, muž se zaposlio. Djeca se školuju. Polaganje vozačkog. Dosta smo napredovali, s ponosom priča Sabina.Takve promjene vidi i u čitavom Kiseljaku gdje su stanovnicima izgrađeni kanalizacija i putevi, uvedena voda, što su sve velike stvari za njih. I danas ponekad dobija pomoć nevladinih organizacija, koja je uvijek dobrodošla, pogotovo kad je poljoprivreda u pitanju.

 Obrazovanjem protiv diskriminacije

 Obrazovanje je rješenje, kaže Denis Mujić koji već godinama radi kao medijator pri Udruženju žena Romkinja 'Bolja budućnost'. Njegov posao je da romskoj populaciji iz Kiseljaka, pogotovo onima koji nisu pismeni, osigura ostvarivanje osnovnih ljudskih prava i poveže ih sa institucijama vlasti. To je u mnogim slučajevima dobijanje ličnih dokumenata, socijalna pomoć, upis u školu i drugo. Kaže da kada pogleda unazad deset godina, napravljeni su veliki pomaci. Posebno se to ogleda u osvještavanju roditelja koji nemaju nikakvo obrazovanje, da njihova djeca moraju ići u školu. Roditelji su preuzeli odgovornost. Shvatili su da je obrazovanje cilj za postizanje uspjeha, zaključuje Denis.  

 On je odrastao i školovao se upravo u ovoj zajednici. Kaže da ovdje nema diskriminacije prema Romima, kao niti prema onima koji nisu Romi. Odrastao je sa svima, a njegov najbolji drug Ado, koji nije Rom, upravo mu je bio uzor da završi i srednju školu. To mu je omogućilo da se i sam angažuje i pomogne svojoj zajednici. Radio je na svim velikim projektima i gledao kako se situacija mijenja.

 Kada sam pohađao srednju školu, moji roditelji nisu radili. Nešto su prodavali na pijaci. Trebalo je za mene i brata da izdvoje 150 KM za autobuske karte kojih nisu imali. Kao 15-godišnjak sam morao da radim na pijaci kako bi sebi kupio mjesečnu kartu. Onda se pojavilo Udruženje 'Obrazovanje gradi BiH' i čika Jovo i veliki iskorak za romsku djecu u BiH, priča Denis. Da nije bilo ove stipendije on ne bio završio srednju školu. Njome je mogao kupiti mjesečnu kartu i to je bila dovoljna motivacija da završi školu koja mu je promijenila perspektivu. Znao je da je treba završiti i da sa osnovnom ne može naći posao. To danas uviđaju mnogi.

 Porodice koje nisu obrazovane su shvatile da djeca moraju ići u školu. Ako oni nisu išli u školu, ne moraju njihova djeca biti neobrazovana. Sada imamo porodice koje imaju i po 14 djece, osmero školuju. Šestero u osnovnoj i dvoje u srednjoj. Majka i otac prikupljaju željezo da bi djeca redovno pohađala. Ja im se divim, priča Denis.  Njegov i cilj Udruženja 'Bolja budućnost' je vratiti Kiseljaku stari sjaj, a ljudima dostojanstven život. Zbog toga su urađeni mnogi projekti koji ovo potvrđuju. Jedan od posljednjih je prikupljanje sredstava za autobuske karte za djecu koji se provodi svake godine. Tu je i novoizgrađeni dječiji park na otvorenom na kojem su postavljene sprave za vježbu i igranje, ali i dječiji stadion koji je napravljen na mjestu nekadašnje deponije smeća. Ali najvažnije od svega čini se podizanje svijesti romske populacije o njihovim pravima. Zato tvrdi da je ovo najobrazovanija romska zajednica u BiH.

 Ovdje se mještani bore za svoja prava. U prošlosti nisu htjeli da prijave slučajeve policiji. Prije bi krili nasilje. Vraćamo povjerenje Roma prema institucijama, ali i institucija prema romskoj zajednici, navodi Denis.

 Uz ovo dodaje da kada bi se ovoj generaciji romske djece dala šansa, mogli bi napraviti odlične rezultate. Ali s obzirom da spadaju u socijalno ugrožene kategorije, to je sada teško i u velikom su društvenom zaostatku. Zato je uloga Udruženja 'Bolja budućnost' nezamjenjiva jer vodi brigu o ljudima i kada se završe zvanični projekti. To je dovelo do povećanog broja djece u školama, romskih aktivista, ljudi koji rade. Sada je ključno zaposlenje za generacije koje su već obrazovane.Pod broj jedan je posao, zatim više romskih medijatora/terenskih radnika koje treba sistemski podržati te osiguranje stipendija i obrazovanja socijalno ugroženoj djeci, sumira Denis najpotrebnije za uraditi.  Obrazovanje je na prvom mjestu jer se čovjeku ne može puno pomoći ako nije obrazovan, uvjeren je Denis, naglašavajući da je upravo on kao medijator uveliko doprinio promjeni slike o Romima kroz saradnju sa različitim institucijama. Ljudima poput njega treba pružiti priliku.Nama treba edukacija, integracija u društvo, te zapošljavanje koje bi riješilo mnoge socijalne probleme, kaže na kraju Denis Mujić

Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.

Sakib Zahirović, posljednji kovač u Prnjavoru

 Više od 40 godina Sakib Zahirović poznat je kao kovač u prnjavorskoj čaršiji. Svi ga znaju. Ali najviše pod nazivom 'Kovač Pirija' koji je dobio tokom 70-ih godina. Danas u dubokoj starosti i dalje radi i održava tradiciju stare romske porodice Zahirović. Po svemu sudeći, kao posljednji kovač u Prnjavoru.

 Autor: Asim Bešlija  

 U samom centru Prnjavora smještena je zanatska radnja 'Kovač Pirija'. U malom dvorištu okruženom kućama, nalazi se objekat Sakiba Zahirovića u kojem on na tradicionalan način i dalje kuje različite predmete, uglavnom alatke za poljoprivredu ili neke ukrase. Ovo što on radi je rijetkost, pogotovo radionice koje još uvijek imaju miris ulja ili otvoreno ognjište na kojem se zagrijava željezo. Okolo su razbacani alati, malo pepela, a na stropu žmirka slaba lampa. U skromnom ambijentu Sakib i dalje proizvodi kvalitet kakav se radio pola vijeka unazad. Ali on je danas usamljen u tome. U Prnjavoru je posljednji kovač koji ovu tradiciju održava živom. 'Niko više neće da uči zanat', kaže 73-godišnji Sakib, a i sam posao nije isplativ i polako odumire. On ga radi više od 40-godina jer je to prvo što je naučio od svoga djeda i oca koji su također bili ugledni kovači u Prnjavoru. Rođen je u ulici u kojoj i danas radi, a gdje od 1992.godine ima svoju radnju. Do tada je radio povremeno jer je nešto više od 13 godina bio bravar u fabrici Jelšingrad gdje je na početku proteklog rata dobio otkaz. Angažovan je u radnoj obavezi gdje je proveo 33 mjeseca i to zbog njegovih kovačkih sposobnosti. Međutim, penziju nikad nije dobio. Ratni rad mu nije bio priznat.

 'Sad moram raditi ovo iako sam star. Nemam penziju. Nemam nikakvih prihoda', priča Sakib i dodaje da mu je ono što su ga naučili njegovi preci, ovaj zanat, sada dobrodošlo. Ima od čega živjeti. Iako je na izmaku snaga, ovo mu je jedini način da nešto zaradi, kupi hranu za sebe i suprugu, plati režije te nabavi sirovine. Druge vrste pomoći ili prihoda sada nema.

 Tradicija romske porodice Zahirović

 'Kad sam počeo raditi bilo je dosta konja, pravio sam potkove, lemeše za oranje, crtala, sjekire. Poljoprivredne alatke koje sam radio i koje i dan danas radim', prisjeća se Sakib.

 Ime njegove porodice i kvalitet proizvoda koje su pravili ostao je u sjećanjima mnogih mušterija. Ljudi i danas dolaze kod njega iz čitavog Prnjavora, Dervente, Doboja i drugih gradova. Prije se pravilo daleko više jer su sela bila naseljena i živa, pa su ljudi koristili niz primitivnih alatki da obrađuju zemlju. Sada u selima nema ko da radi, kaže on, prazna su i samo stariji ljudi žive u njima. Ostali su davno odselili u gradove ili otišli van zemlje.

 Prije je ovaj zanat bio poštovan. U mom komšiluku je bilo četiri-pet kovača. Svaki je imao posla. Okivala se kola, bilo dosta konja, drvene zgrade se pravile, klamfe, ekseri. Mogao si zaraditi fino i narod te je poštovao. K'o doktor si bio', s nostalgijom se Sakib vraća u bolju prošlost, dok ispija kafu i puši cigaretu.   

 Njegova porodica je samo zbog ovog zanata uživala veliki ugled. Kaže da se tada kod majstora išlo s obrazom, sa šarenom torbom u kojoj su bili rakija i sir, da se počasti. Kako je utihnula poljoprivredna proizvodnja na selima, tako je opao i posao. Kovači su izgubili na važnosti i gotovo su zaboravljeni.

 Pa je tako došlo do toga da za jedan gotov proizvod on naplati 5-6 maraka. Jer konkurencija sa buvljih pijaca i iz tržnih centara je ogromna. On sa zarađenim novcem mora platiti ugalj koji je poskupio i pokriti sve troškove iz zarade koja je na nivou jedne prosječne penzije. Iako se radi o starom zanatu te je on ujedno i posljednji zanatlija ove vrste, nema nikakvu podršku lokalnih vlasti. Niti ima koga kome bi zanat ostavio.

 'Jedne godine sam načelniku predao molbu, prije nekih deset godina, i dobio sam hiljadu maraka. I od tada više niko ništa. Kao pomoć za troškove u poslu. Niko ne obilazi niti daje. Niti da se sačuva zanat. Niko me ne pita, pošto sam jedini, kako živim, imam li primanja', kaže Sakib i dodaje: 'Nema nikog ko je zainteresovan da nastavi ovaj zanat. Prije su molili da se primi dijete na zanat, pa i plaćali za to. Da se dijete ne bavi kriminalom. Svaki zanat je dobar. Nećeš ostati gladan'. Iako je na ivici ezgistencije, ne žali se. Kaže da ima i gore – onih ljudi koji imaju penzije pa rove po kontejnerima. Ponekad dobije podršku od romskih udruženja u hrani ili nekim drugim potrepštinama, iako najviše voli da sam zaradi svoj novac. Potrebna mu je pomoć da se održi, da može kupiti ugalj i druge materijale koje koristi za kovanje. Ali nema mu je ko pružiti.  

 Kako je 'Kovač Pirija' postao legenda

 Sakib se stalno žali na loš kvalitet današnjih proizvoda i vraća u vremena kada su kovači bili glavni majstori za poljoprivredne i slične alate. Loš kvalitet materijala jednako je jeftinija roba, kaže on, i prisjeća se momenata kako je to bilo kada je on bio mlad. 'Prije je bila jedna pekara u Prnjavoru, čitava ulica mirisala, a danas nema toga. Prođeš pored pekare k'o da je kovačka radnja', navodi Sakib. I život je bio puniji. I bilo je više novca, i ljudi su radili, prisjeća se on prnjavorskih zlatnih godina kada je industrija upošljavala veliki broj radnika. On kaže da je u tvornici alata, gdje je radio kao bravar, imao platu od 34.000 dinara. Pored toga bi tokom ferija, srijedom, četvrtkom, subotom i nedjeljom svirao nekoliko instrumenata na igrankama u lokalnom Domu kulture. I tu zaradio i po 35.000 dinara za noć. 'Moglo se zaraditi. Niko te nije pitao ko si, kako se zoveš. Sav narod radio', kaže on.   Zahvaljujući ocu Osmanu kojeg su svi znali kao vrijednog i velikog majstora, i on je stekao i znanja i ugled u samoj čaršiji. Dobro se sjeća očevih riječi koje su ga do danas održale u životu jer nose vrijednosti kojih se cijelo vrijeme držao: 'Ti mali nemoj da bi od nekog ukr'o. Ako nemaš, obrati se, narod će pomoći'.

 Iako se preziva Zahirović, u Prnjavoru ga svi poznaju pod nadimkom 'Kovač Pirija'. Sjeća se da ga je narod tako prozvao. 70-ih je vozio motor na moto trkama koje su se održavale u gradu zajedno sa prijateljem iz Tuzle Esadom Pirićem. Zbog Esadovog prezimena obojicu su ih prozvali 'Pirije'. Pa, je on kao kovač i brendirao svoju radnju tim prezimenom. I tako je ostalo sve do danas. Svi znaju 'kovača Piriju'.    'Fin je to zanat. Svašta radiš. Umjetnost je to', stalno napominje Sakib, dodajući da je bilo finih vremena prije. Ali vrijeme kovača, barem u Prnjavoru, izgleda je prošlo. Nakon što on završi svoju misiju, brava na vratima njegove radionice bit će zauvijek zaključana.

 Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.

Tuzlanka Nevresa Mujić odlučila je ne gubiti svoje dragocjeno vrijeme i uložiti sve napore u svoje obrazovanje. Možda i duplo više nego je potrebno. Nevresa dolazi iz romske zajednice koja je decenijama na društvenoj margini, pa joj je obrazovanje kao djevojci i Romkinji bilo izlaz iz mora predrasuda sa kojima se još uvijek suočava. Sada počinje sa svojom profesionalnom karijerom i planovima za fakultet. S ciljem da pomogne i drugim romskim djevojkama.  

Autor: Asim Bešlija

Životna priča Nevrese Mujić krenula je onim putem kojim su generacije Romkinja u Bosni i Hercegovini mogle samo sanjati. Iako su joj roditelji neobrazovani, shvatili su važnost toga da njihova djeca moraju završiti osnovnu i srednju školu. Među njih troje je i Nevresa, kao najstarija. Danas je to vesela dvadesetogodišnjakinja koja je uspješno završila Mješovitu srednju saobraćajnu školu u Tuzli i koja se zbog toga raduje budućnosti. Jer upravo joj je školovanje otvorilo jednu sasvim novu životnu perspektivu – da može stvoriti život kakav ona želi. Kako kaže, do sada joj je to najljepši period života.

 'Kroz obrazovanje sam dobila dosta znanja, novih prijatelja, naučila o društvu, životu, razvoju, svemu što mi je danas bitno. Svoje srednje obrazovanje sam završila, a trenutno se obrazuju moje dvije sestre. Nakon obrazovanja sam počela raditi jer sam morala i zbog toga nisam upisala fakultet. To ne znači da neću upisati i da mi je to prepreka. Nikad nije kasno', priča Nevresa.

 Zajedno sa dvije mlađe sestre i roditeljima Nevresa živi u tuzlanskom naselju Krojčica, u skromnoj kući.  Njene dvije sestre trenutno pohađaju peti i deveti razred i vrlo dobre su učenice. Iako se otac bavi prikupljanjem i prodajom starog željeza, što ne ostavlja mnogo mogućnosti za zaradu, odlučan je da odškoluje svu svoju djecu. Zato mu je Nevresa ponos. A, i sestre su krenule njenim putem.

 "Jako su pametne i imaju volje da nastave. To mi je jako drago. Pomažem im i stalno govorim da je znanje dobro za njih, da ne odustaju, da imaju moralnu podršku cijelo vrijeme. Da je to nešto što će biti dobro za njih u budućnosti', napominje Nevresa.  

 Još od početka srednjoškolskog obrazovanja ona je bila aktivna i u drugim oblastima. Pored ogromne roditeljske podrške, isto toliko je zahvalna i Udruženju žena Romkinja 'Bolja budućnost' koje ju je podržalo gdje je god trebalo. Njihova je članica i aktivistica. U srednjoj školi najviše su je zainteresirale sociologija i psihologija, te vjeruje da će jedna od te dvije nauke biti njen izbor za studiranje ali i način kako da pomogne svojoj zajednici kroz profesionalnu karijeru. 

 Ima li diskriminacije u školama?

 Nevresa je imala sretno djetinjstvo i nosi dobro iskustvo iz škole. Kaže da nikada nije osjetila bilo kakvu vrstu diskriminacije jer pripada jednoj manjinskoj grupi, ali da je vidjela, posebno u osnovnoj školi, da se to događalo. Uglavnom verbalno zlostavljanje djece. Nazivali su ih ciganima i na njih svaljivali sve loše što se dešavalo u školskom okruženju. Ona je tu, navodi, od početka bila neko ko ih je branio. Tako je razvila osjećaj za pravdu. Pogotovo jer je u osnovnoj školi bilo dosta romske djece. Sa srednjom školom bila je potpuno druga priča.  

 Stanje se promijenilo, smatram da je manje diskriminacije sada. Zbog udruženja koja su se angažovala da se to riješi. Srednjoškolci su dobili stipendije. Imaju mentore. I to je jedan vid nečega što pokazuje da se stvari unapređuju', tvrdi Nevresa.

 Uprkos ovim objektivnim društvenim preprekama i predrasudama koje se i dalje pojavljuju, ona je ustrajala u tome da bude obrazovana. Želi svojim primjerom pokazati koliko je bitno za Romkinje da nastave i sa visokim obrazovanjem jer ih je trenutno jako malo sa fakultetskom diplomom. Malo ih je u cjelini i sa završenom osnovnom školom. Dostupni statistički podaci pokazuju da je stopa pismenosti za starosnu skupinu od 15-24 godine kod romskih muškaraca 90%, dok je kod romskih žena 69%. One koje su uspjele kompletirati obrazovanje, danas rade u svojim profesijama. Takvu viziju ima i sama Nevresa.

 'Od malena sam imala volju za školovanjem, znanjem, novim prijateljima, uvijek imala u glavi šta ću raditi. Imala sam cilj u glavi koji ću dostići. Ponosna sam na sebe, kao i moji roditelji. Oni su bili cijelo vrijeme bili moja podrška. I Udruženje žena 'Bolja budućnost'. Uvijek sam slušala teme o obrazovanju i to mi je davalo moral da ne odustanem od obrazovanja', kaže Nevresa.  

 Podrška za romsku djecu je najbitnija, kaže ona, navodeći svoje iskustvo. Najprije ona od roditelja, pa zatim šire zajednice – škole, države kroz stipendije, nevladinih organizacija koje osiguravaju neophodnu materijalnu pomoć. A, prije svega, bitno je ubijediti roditelje da njihova djeca moraju imati obrazovanje kako bi se izvukla iz siromaštva. Ovo posebno važi za romske djevojčice i djevojke čija jedina budućnost ne mora biti u udaji kako bi riješile egzistencijalne probleme.  

 Za Romkinje obrazovanje nema alternativu

 'Drago mi je što sam obrazovana i što znam stvari, što sam prihvaćena u društvu koje nije romsko, što sam odrasla sa njima i što mogu da pružim pomoć svojim roditeljima ako nešto ne znaju. Isto tako da mogu propričati sa djecom romske nacionalnosti kada nemaju tu neku volju, da im dam podršku. Da idu dalje, da im ispričam, da im dam savjet. Jer smatram da to mogu', navodi Nevresa.

 Nevresa svojim primjerom pokazuje da su promjene moguće i da se znanjem i obrazovanjem sama romska zajednica može unaprijediti. I da što je više obrazovanih, time će i društvo mijenjati stereotipne slike koje ima o njoj. Zato je jedan od njenih najvećih interesa da pomogne djevojkama da ne odustaju od škole kada dođu teški životni periodi.

"Obrazovanje za djevojke je jako bitno. Jer se djevojke zaslijepe brakom i misle da se ne moraju školovati. Tu više treba raditi sa Romkinjama da se ohrabre, da prevaziđu prepreke. Jer one moraju biti jače od onih koji smatraju da je za njih bolja udaja. Što se najčešće dešava u porodicama. Mislim da se najviše treba raditi sa tim djevojčicama', kaže ona.  

 A, sve kreće iz porodice gdje su roditelji najčešće neobrazovani, gdje majke nemaju završenu ni osnovnu školu te su jedini izlaz vidjele u udaji. Međutim, to nije romska tradicija, kako se nastoji nametnuti, jer Nevresa i druge Romkinje to potvrđuju svojim životnim odlukama. Djeca iz romskih zajednica ne moraju nastavljati putem svojih roditelja i biti zarobljeni u opštoj bijedi i neimaštini do kraja života, navodi ona. Pogotovo sada kada imaju čitav sistem podrške. Nevresa će svoju karijeru nastaviti u nevladinom sektoru, tačnije, u Udruženju žena Romkinja 'Bolja budućnost'. Ovo udruženje je uvelo u život, dodatno obrazovalo, dalo sve vrste podrške, razvilo njene vještine i kapacitete. Uz ovo, nastavit će obrazovanje na jednom od fakulteta u Tuzli. Sve kako bi kao obrazovana osoba pomogla razvoj svoje zajednice, a time i cjelokupnog društva.

 Školovanje je najbolje iskustvo koje mi se desilo u životu, period koji se pamti i koji bi voljela vratiti da mogu', poručuje na kraju Nevresa.  

 Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.

U okviru regionalnog projekta “Unapređenje rodne ravnopravnosti kroz process pristupanja EU” koji finansira Evropska unija i sufinansira Švedska međunarodna agencija za saradnju (SIDA). Udruženje žena Romkinja „Bolja budućnost“ grada Tuzla kao implementacijski partner pod granta „Podrška Ženskoj romskoj mreži "Uspjeh" u zagovaranju za prava manjina u procesu EU integracija” raspisuje:

 PONOVLJENI JAVNI POZIV za angažovanje konsultanta/ice

 Pozadina zadatka:

U okviru regionalnog projekta “Unapređenje rodne ravnopravnosti kroz process pristupanja EU” koji finansira Evropska unija i sufinansira Švedska međunarodna agencija za saradnju (SIDA).  Udruženje žena Romkinja „Bolja budućnost“ grada Tuzla kao implementacijski partner provodi grant „Podrška Ženskoj romskoj mreži "Uspjeh" u zagovaranju za prava manjina u procesu EU integracija”. Sveukupni cilj projekta je: Jačanje kapaciteta Ženske romske mreže „Uspjeh“ BiH (organizacije uključene u aktivnosti Ženske romske Mreže “Uspjeh”) za efikasan dijalog sa vladama, delegacijama i uredima EU u BiH, Direkcijom za evropske integracije, lokalnim organizacijama civilnog društva (OCD) i drugim civilnim organizacijama u regionu, uz svijest svih uključenih o rodnoj dimenziji procesa pristupanja EU. Osnovni cilj zadatka je razvijanje i provođenje dvodnevne  radionice za edukaciju i izgradnju kapaciteta članica ženske romske mreže „Uspjeh“ u oblasti zagovaranja. Romska ženska mreža „uspjeh“ je u aprilu 2021. godine revidirala Strategiju zagovaranja za poboljšanje položaja Romkinja u okviru aktuelnih politika u Bosni i Hercegovini za period april 2021 do aprila 2023. godine. Članicama Mreže je potrebno unapređenje znanja za adekvatno korištenje ovih dokumenata i vještina zagovaranja kako prema državnim institucijama tako i prema predstavnicima Evropske zajednice u Bosni  I Hercegovini.

Kompletan tekst javnog poziva možete preuzeti ovdje.