Tuzlanka Nevresa Mujić odlučila je ne gubiti svoje dragocjeno vrijeme i uložiti sve napore u svoje obrazovanje. Možda i duplo više nego je potrebno. Nevresa dolazi iz romske zajednice koja je decenijama na društvenoj margini, pa joj je obrazovanje kao djevojci i Romkinji bilo izlaz iz mora predrasuda sa kojima se još uvijek suočava. Sada počinje sa svojom profesionalnom karijerom i planovima za fakultet. S ciljem da pomogne i drugim romskim djevojkama.  

Autor: Asim Bešlija

Životna priča Nevrese Mujić krenula je onim putem kojim su generacije Romkinja u Bosni i Hercegovini mogle samo sanjati. Iako su joj roditelji neobrazovani, shvatili su važnost toga da njihova djeca moraju završiti osnovnu i srednju školu. Među njih troje je i Nevresa, kao najstarija. Danas je to vesela dvadesetogodišnjakinja koja je uspješno završila Mješovitu srednju saobraćajnu školu u Tuzli i koja se zbog toga raduje budućnosti. Jer upravo joj je školovanje otvorilo jednu sasvim novu životnu perspektivu – da može stvoriti život kakav ona želi. Kako kaže, do sada joj je to najljepši period života.

 'Kroz obrazovanje sam dobila dosta znanja, novih prijatelja, naučila o društvu, životu, razvoju, svemu što mi je danas bitno. Svoje srednje obrazovanje sam završila, a trenutno se obrazuju moje dvije sestre. Nakon obrazovanja sam počela raditi jer sam morala i zbog toga nisam upisala fakultet. To ne znači da neću upisati i da mi je to prepreka. Nikad nije kasno', priča Nevresa.

 Zajedno sa dvije mlađe sestre i roditeljima Nevresa živi u tuzlanskom naselju Krojčica, u skromnoj kući.  Njene dvije sestre trenutno pohađaju peti i deveti razred i vrlo dobre su učenice. Iako se otac bavi prikupljanjem i prodajom starog željeza, što ne ostavlja mnogo mogućnosti za zaradu, odlučan je da odškoluje svu svoju djecu. Zato mu je Nevresa ponos. A, i sestre su krenule njenim putem.

 "Jako su pametne i imaju volje da nastave. To mi je jako drago. Pomažem im i stalno govorim da je znanje dobro za njih, da ne odustaju, da imaju moralnu podršku cijelo vrijeme. Da je to nešto što će biti dobro za njih u budućnosti', napominje Nevresa.  

 Još od početka srednjoškolskog obrazovanja ona je bila aktivna i u drugim oblastima. Pored ogromne roditeljske podrške, isto toliko je zahvalna i Udruženju žena Romkinja 'Bolja budućnost' koje ju je podržalo gdje je god trebalo. Njihova je članica i aktivistica. U srednjoj školi najviše su je zainteresirale sociologija i psihologija, te vjeruje da će jedna od te dvije nauke biti njen izbor za studiranje ali i način kako da pomogne svojoj zajednici kroz profesionalnu karijeru. 

 Ima li diskriminacije u školama?

 Nevresa je imala sretno djetinjstvo i nosi dobro iskustvo iz škole. Kaže da nikada nije osjetila bilo kakvu vrstu diskriminacije jer pripada jednoj manjinskoj grupi, ali da je vidjela, posebno u osnovnoj školi, da se to događalo. Uglavnom verbalno zlostavljanje djece. Nazivali su ih ciganima i na njih svaljivali sve loše što se dešavalo u školskom okruženju. Ona je tu, navodi, od početka bila neko ko ih je branio. Tako je razvila osjećaj za pravdu. Pogotovo jer je u osnovnoj školi bilo dosta romske djece. Sa srednjom školom bila je potpuno druga priča.  

 Stanje se promijenilo, smatram da je manje diskriminacije sada. Zbog udruženja koja su se angažovala da se to riješi. Srednjoškolci su dobili stipendije. Imaju mentore. I to je jedan vid nečega što pokazuje da se stvari unapređuju', tvrdi Nevresa.

 Uprkos ovim objektivnim društvenim preprekama i predrasudama koje se i dalje pojavljuju, ona je ustrajala u tome da bude obrazovana. Želi svojim primjerom pokazati koliko je bitno za Romkinje da nastave i sa visokim obrazovanjem jer ih je trenutno jako malo sa fakultetskom diplomom. Malo ih je u cjelini i sa završenom osnovnom školom. Dostupni statistički podaci pokazuju da je stopa pismenosti za starosnu skupinu od 15-24 godine kod romskih muškaraca 90%, dok je kod romskih žena 69%. One koje su uspjele kompletirati obrazovanje, danas rade u svojim profesijama. Takvu viziju ima i sama Nevresa.

 'Od malena sam imala volju za školovanjem, znanjem, novim prijateljima, uvijek imala u glavi šta ću raditi. Imala sam cilj u glavi koji ću dostići. Ponosna sam na sebe, kao i moji roditelji. Oni su bili cijelo vrijeme bili moja podrška. I Udruženje žena 'Bolja budućnost'. Uvijek sam slušala teme o obrazovanju i to mi je davalo moral da ne odustanem od obrazovanja', kaže Nevresa.  

 Podrška za romsku djecu je najbitnija, kaže ona, navodeći svoje iskustvo. Najprije ona od roditelja, pa zatim šire zajednice – škole, države kroz stipendije, nevladinih organizacija koje osiguravaju neophodnu materijalnu pomoć. A, prije svega, bitno je ubijediti roditelje da njihova djeca moraju imati obrazovanje kako bi se izvukla iz siromaštva. Ovo posebno važi za romske djevojčice i djevojke čija jedina budućnost ne mora biti u udaji kako bi riješile egzistencijalne probleme.  

 Za Romkinje obrazovanje nema alternativu

 'Drago mi je što sam obrazovana i što znam stvari, što sam prihvaćena u društvu koje nije romsko, što sam odrasla sa njima i što mogu da pružim pomoć svojim roditeljima ako nešto ne znaju. Isto tako da mogu propričati sa djecom romske nacionalnosti kada nemaju tu neku volju, da im dam podršku. Da idu dalje, da im ispričam, da im dam savjet. Jer smatram da to mogu', navodi Nevresa.

 Nevresa svojim primjerom pokazuje da su promjene moguće i da se znanjem i obrazovanjem sama romska zajednica može unaprijediti. I da što je više obrazovanih, time će i društvo mijenjati stereotipne slike koje ima o njoj. Zato je jedan od njenih najvećih interesa da pomogne djevojkama da ne odustaju od škole kada dođu teški životni periodi.

"Obrazovanje za djevojke je jako bitno. Jer se djevojke zaslijepe brakom i misle da se ne moraju školovati. Tu više treba raditi sa Romkinjama da se ohrabre, da prevaziđu prepreke. Jer one moraju biti jače od onih koji smatraju da je za njih bolja udaja. Što se najčešće dešava u porodicama. Mislim da se najviše treba raditi sa tim djevojčicama', kaže ona.  

 A, sve kreće iz porodice gdje su roditelji najčešće neobrazovani, gdje majke nemaju završenu ni osnovnu školu te su jedini izlaz vidjele u udaji. Međutim, to nije romska tradicija, kako se nastoji nametnuti, jer Nevresa i druge Romkinje to potvrđuju svojim životnim odlukama. Djeca iz romskih zajednica ne moraju nastavljati putem svojih roditelja i biti zarobljeni u opštoj bijedi i neimaštini do kraja života, navodi ona. Pogotovo sada kada imaju čitav sistem podrške. Nevresa će svoju karijeru nastaviti u nevladinom sektoru, tačnije, u Udruženju žena Romkinja 'Bolja budućnost'. Ovo udruženje je uvelo u život, dodatno obrazovalo, dalo sve vrste podrške, razvilo njene vještine i kapacitete. Uz ovo, nastavit će obrazovanje na jednom od fakulteta u Tuzli. Sve kako bi kao obrazovana osoba pomogla razvoj svoje zajednice, a time i cjelokupnog društva.

 Školovanje je najbolje iskustvo koje mi se desilo u životu, period koji se pamti i koji bi voljela vratiti da mogu', poručuje na kraju Nevresa.  

 Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.