Nevidljivost Roma i Romkinja u bh. društvu ne odnosi se samo na svakodnevnu diskriminaciju i isključenost, nego i na očuvanje ono malo kulture i tradicije koja je preživjela decenije zatiranja. Malo je pisanih tragova i sve se svodi na oralnu historiju, sjećanja, pokoju fotografiju i rijetke napore da se očuva slika kakav je nekad bio život romske populacije u Bosni i Hercegovini. Udruženje 'Romska djevojka – Romani Ćej' iz Prnjavora svake godine daje svoj doprinos da se romski običaji, nošnja, motivi i hrana prezentiraju i sačuvaju od zaborava.

 Autor: Asim Bešlija

 Jedan od najvećih izazova za identitet romske populacije u Bosni i Hercegovini jeste – kako očuvati živima tradicijske vrijednosti i kulturu? U vrijeme kada se Romi i Romkinje asimiliraju i bježe od vlastite nacionalne odrednice, to je jedan težak zadatak. Pogotovo ako se zna da romska pisana historija gotovo da ne postoji i da se sve svodi na ono što znaju starije generacije – jezik, muziku, književnost, običaje, pripremu hrane, nošnju. Jednom kada oni izumru, teško je da će ičega biti. Tako kažu oni koji nastoje da sve ove praktične stvari održe živima.

 U prnjavorskom Udruženju 'Romska djevojka – Romani Ćej' očuvanju svoje tradicije na bilo koji način posvećuju veliku pažnju. Za početak, izradom različitih predmeta od drveta koji su vezani za Rome na način da se na njima oslikavaju motivi iz života dekupaž tehnikom. Oni su jedini koji ovo rade u Bosni i Hercegovini. Prave se kutije, tacne, podmetači i drugi predmeti na kojima onda grupa žena najčešće slika djevojke u romskim nošnjama, sa dugom kosom, kočije i konje koji simboliziraju slobodu i putovanje Roma na način kako su to nekad radili.  

 Ovi proizvodi se poklanjaju kao promotivni materijal za goste ili institucije, koriste se na festivalima, kako u Prnjavoru, tako i u Banjaluci i Doboju. Još uvijek se ne prodaju i nadamo se da će uskoro imati tržište. Da žene mogu da prodaju i da obezbijede neku zaradu za sebe i svoju porodicu, kaže Dajana Mirković, članica udruženja.

 Prisustvo na festivalima posebna je prilika za ovo udruženje da predstavi Rome i Romkinje. Najpoznatiji je Festival nacionalnih manjina koji se svake godine održava u Prnjavoru koji je poznat po njihovom velikom broju. Ovdje se izlažu ženska i muška nošnja, različiti radovi, hrana i posebno  predmeti sa motivima gdje ljudi barem površno mogu saznati kako su Romi nekada živjeli. Ovo je jedna od prilika kada se može pokazati pozitivna i afirmativna  strana romskih zajednica, kaže Dajana, i to kroz neku vrstu umjetnosti, što dekupaž danas jeste.   

 Godine 2019. udruženje je organizovalo prvo romsko veče u Prnjavoru. Prisustvovali su Romi i Romkinje iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i okruženja, a među njima i istaknuti romski književnici Alija Krasnići i Bajram Haliti. To je bila otvorena prilika sa sve građane i građanke da saznaju više o Romima/kinjama, njihovom jeziku, poslušaju romsku muziku i pogledaju tradicionalne igre, te jedan film. Uz ovo, svake godine obilježavaju se važni datumi  poput Đurđevdana, Svjetskog dana romskog jezika i drugih.

 Romski jezik gotovo niko ne govori

 Danas je jako teško očuvati svoj identitet i romsku kulturu i tradiciju. Jer ima diskriminacije i predrasuda. Ja ne govorim romski jezik i jako mi je žao. Samo tri osobe u Prnjavoru govore romski jezik i imaju preko 80 godina, i od njih se ne može naučiti, priča sa žaljenjem Dajana.  

 Pitanje identiteta za Rome i Romkinje je ključno jer je, zapravo, i najveći izvor predrasuda koje se prema njima grade kada kažu ko su i šta su. Dajana sa tim nema problema, ali drugi ljudi očito imaju jer kaže da nisu rijeke situacije u kojima dobija indirektne uvrede ili ružne poglede. Ona navodi da je ovo za mlade ljude frustrirajuće i zbog toga ih sve manje žele javno reći da su Romi/kinje. Posebno oni koji nešto postignu u životu i etabliraju se, te zbog straha kriju svoj pravi identitet. Dajana se uvijek otvoreno izjašnjavala kao Romkinja jer su je roditelji tako naučili. Kada je upisala fakultet, o njoj su pisali mediji i dobila je ogromnu podršku sugrađana/ki jer je mlada, pametna i ambiciozna. Dosta je ulagala u sebe i kroz neformalno obrazovanje poput različitih radionica, seminara, aktivističkog rada, što je prepoznato u lokalnoj zajednici, ali i šire. Međutim, to i dalje ne znači da bez bojazni može imati slobodu da ispolji sve ono što je romski nacionalni identitet koji, bez te slobode i drugih trendova u zajednici, polako odumire. 

 Sve više izumire muzika, mnogi pjevači koji su izvodili romsku muziku su preminuli. Novi pravac muzike je stigao i mladi Romi i Romkinje se više okreću tome. I sve pada u zaborav. U udruženju želimo pokazati da se može biti ravnopravan građanin/ka, a da se sačuva svoja romska kultura i tradicija. Živimo u skladu s vremenom, ali čuvamo svoj identitet. Više bi se trebalo poraditi na romskom jeziku koji mladi ljudi ne znaju, kaže Dajana.

 Udruženje zagovara obavezno učenje romskog jezika za mlade ljude dok on još uvijek postoji, s obzirom da je to stub njihovog identiteta. Dajana kaže da romski roditelji ne bi trebali tjerati svoju djecu da se izjašnjavaju kao neko drugi, već da budu otvoreni oko onoga ko su jer bi time ostvarili ravnopravnost. Navodi primjere mladih Roma/kinja koji pohađaju škole u velikom broju i koji se ne žele izjasniti o svojoj nacionalnosti, pa se time stvara pogrešna slika kako se nove romske generacije ne obrazuju i nisu pismene.

 Pored ovoga, ona smatra da država treba voditi računa i osigurati sredstva za izučavanje romskog jezika, a ne da se sve svodi na formalno obilježavanje važnih datuma nakon čega interes prestaje. Kao primjer navodi Ukrajince čiji je jezik dio redovne nastave u školama u Prnjavoru. Ista stvar mogla bi se osigurati i Romima. Da sami sebe sačuvaju od zaborava.

 Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.