Malo prnjavorsko udruženje 'Romska djevojka – Romani ćej' u proteklih 12 godina postiglo je velike stvari. Uz one materijalne i opipljive, njegova predsjednica Snježana Mirković navodi da je još važnije podizanje svijesti i osnaživanje romskih žena. Kada se podvuče crta – položaj romske populacije u cjelini je drugačiji. Osjeti se to po poštovanju koje danas imaju u gradu, kaže Snježana.  

Autor: Asim Bešlija

Romi i Romkinje u Prnjavoru čine jednu malu zajednicu koja je, po svemu sudeći, vrlo uspješno integrisana u multionacionalnu sredinu kakav je ovaj mali gradić blizu Banjaluke. Često nazvan i 'mala Evropa' jer okuplja ljude sa različitih dijelova evropskog kontinenta poput Italijana, Ukrajinaca, Poljaka i Čeha. I svi su oni izmiješani jedni s drugima, pa tako i pripadnici romske nacionalne manjine koji nemaju zasebno naselje, nego žive u različitim dijelovima opštine.  

Romska populacija danas dijeli jednaku sudbinu sa svima ostalima, a najviše je opterećena nedostatkom posla i siromaštvom. Prema podacima Udruženja 'Romska djevojka-Romani ćej', sva romska djeca redovno idu u osnovnu školu, upisuju srednje ali i fakultete. Stariji žive od svoga rada, ali malo ko ima stalni posao. Uglavnom su to sezonski radovi ili ispomoć za dnevnice. Razlog je na prvom mjestu što su starije generacije neobrazovane i nemaju šansi na tržištu rada.

Većina Roma i Romkinja ide da radi građevinske poslove, sezonski, ljeti. Krečenje, cijepanje, održavanje kafića, restorana, kuća i tako se zarađuju dnevnice, kaže Snježana Mirković, predsjednica Udruženja.

40 romskih porodica, koliko se procjenjuje da trenutno živi u Prnjavoru, ima solidne stambene uslove, uglavnom kuće sa priključenom vodom i strujom. Međutim, i te kuće su sve praznije jer se mladi i obrazovaniji odlučuju da idu u inostranstvo radi pronalaska posla i izgradnje novog života. Odlaze radno najsposobniji, ali i čitave porodice, tako da iza sebe ostavljaju većinom stare. Romska zajednica se time praktično smanjuje.  

Tendencija je da se smanjuje broj Roma i Romkinja, ne samo u Prnjavoru, nego i Vukosavlju i Modriči. Kuće ostaju prazne. Ostaju stariji ljudi, naglašava Snježana.

Glavna briga je kako opstati na dnevnicama i bez stalnog posla, kako se prehraniti, platiti račune. Posebno nakon traumatičnih iskustava tokom pandemije korona virusa, ali i globalne inflacije tokom 2022.godine. Ljudi žele da žive od svoga rada i ne očekuju poklone i humanitarnu pomoć.

Ljudi žele raditi i nisu lijeni. Kad su u pitanju fizički poslovi, cijelu sezonu rade, ljudi su vrijedni. Imamo Romkinje koje rade po dva tri posla, održavaju razne ugostiteljske objekte, kaže ona.   

Porazno je, međutim, da svega 7 Roma i Romkinja u Prnjavoru ima stalni ugovor o radu.

Udruženje koje je promijenilo sve

Snježana je udruženje 'Romska djevojka – Romani ćej' pokrenula 2010.godine i to nakon nekoliko godina rada u drugom romskom udruženju u kojem je bila jedina žena. Kaže da nije imala slobodu i da se nije slagala s načinom na koji se radilo za romsku zajednicu. Ali je edukacije na kojima je prisustvovala iskoristila da osnaži sebe i da se ohrabri na ovaj važan korak. Željela je stvari raditi drugačije, doći do izražaja, ali nije imala šansu.

Htjela sam da putujem, da se edukujem, da radim i da pišem projekte za koje mislim da su dobri za romsku zajednicu. Htjela sam da se vidi promjena u zajednici, da se desi neka velika promjena, kaže Snježana. 

Njena vizija budućnosti romske zajednice u Prnjavoru bila je izdizanje iznad humanitarnog nivoa na kojem se stalno tražila neka pomoć. Htjela je vidjeti pojedince i pojedinke koji se svojim znanjem i vještinama bore za sebe. Tako je udruženje osnovano sa jednim malim timom koji u početku nije imao podršku zajednice.

Mnogi su osuđivali, jer sam žensko, neću uspjeti, nemam šta ponuditi. Ja nisam htjela biti liderica koja laže ljudima i obećava. Ja sam rekla da im nemam šta ponuditi, ali da ćemo pokušati i vidjeti šta možemo uraditi, prisjeća se ona tih prvih dana rada u udruženju.

Kaže da su Romima i Romkinjama uglavnom lagali i obećavali im svašta poput hrane, kuća i drugih materijalnih stvari i da ona nije radila na taj način. Lokalno romsko stanovništvo je pridobila svojim principijelnim radom i to je prepoznato u nekoliko gradova u kojima danas udruženje radi. To su pored Prnjavora,  Vukosavlje i Modriča. U svim ovim gradovima ima članove i ljude sa kojima sarađuje, od same zajednice do institucija. 

Mogu reći da smo stvarno uspjeli kad se osvrnemo i pogledamo tih deset godina, zaključuje Snježana.

Fokus njenog rada bio je i ostao u borbi za ravnopravnost i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava za Rome i Romkinje, i to na način da budu uključeni u društvo i dobiju sve ono što pripada i drugima. Kaže da je odmalena pomagala ljudima u nevolji, ugroženima i slabijima od sebe, ali da nije znala da se želi baviti radom u nevladinom sektoru. Korijeni njenog ličnog nezadovoljstva sežu još u djetinjstvo gdje je zajedno sa roditeljima doživljavala različite nepravedne stvari. Bilo je to zbog toga i što je Romkinja i žena. Sada kada je dobila priliku, željela je to ispraviti jer je životno iskustvo oblikovalo u borkinju za ljudska prava. 

Glavni motiv – borba protiv diskriminacije

Godinama je gledala kako se ljudi odnose na neprimjeren način prema romskoj populaciji, naročito Romkinjama. Nervirao ju je taj nejednak položaj, diskriminacija i pitala se  - zašto postoje te razlike i zašto se ugrožavaju tuđa prava? Želeći odgovoriti na ova pitanja krenula je u svojevrsnu borbu za one koji nisu niti obrazovani niti jaki, sa porukom da će biti uz njih, da će se zajednički izboriti da budu tretirani kao ljudi.

I ja sam smatrala da ja to mogu, da promijenim stvari, primjer po primjer. Barem u svom gradu. Ali će se nešto promijeniti. I neću dozvoliti da se neko tretira nejednako i da doživljava diskriminaciju i da sam ja tu da to nekako ispravim. I to me nekako vodilo, priča dalje Snježana.  

No, kako ona definiše uspjeh u svome radu? Kaže da se to osjeti i da je položaj Roma i Romkinja bolji, drugačije se živi. Za početak, svi imaju krov nad glavom, bave se nečim, dok sva djeca pohađaju školu i imaju osigurane udžbenike. Ali daleko najvećim uspjehom smatra poštovanje koje danas uživaju i mogućnost da ostvare svoja osnovna prava.

Ljudi nas cijene, poštuju, gledaju drugačije. Iskoračili smo u javni prostor. Osjeti se to. Romi se pozivaju na sve događaje, posebno one koji okupljaju nacionalne manjine. Pristup je drugačiji, pogotovo kada su institucije u pitanju, navodi ona.  

Većina projekata koje je udruženje 'Romska djevojka – Romani ćej' radilo, odnosilo se na osnaživanje žena. Zato je i veliki uspjeh tu i postignut. One se danas bore same za sebe, solidarne su, osnažene i svjesnije.

Najviše smo uspjeli u osnaživanju žena. Dugo godina smo to radili. One sada znaju svoja prava i traže svoja prava. Putem radionica su mnogo naučile. Prije nisu prijavljivale nasilje, sada to same čine, kaže s ponosom Snježana.

Dok borba protiv diskriminacije još traje, ona napominje da je bitno da su i institucije i samo udruženje dobro uvezani, te da se može pružiti adekvatna i brza pomoć kada je potrebna. Bitno da je da romska populacija sada zna kako da ostvari svoja prava i na koja vrata da pokuca.

Predrasuda još uvijek ima, počevši od jednostavnih viceva kojima se nastoji degradirati romska zajednica, a to je upravo mjesto gdje diskriminacija počinje, kaže ona. Ali nove generacije to više ne dozvoljavaju i traže isti tretman kakav imaju i drugi građani. Romi i Romkinje žive u Prnjavoru, ispunjavaju sve obaveze, plaćaju poreze i samo žele jednakost i vidljivost.

Želim da naglasim da smo mi tu, Romi smo, prisutni smo. Predstavljamo se. Neka vide da i mi ovdje živimo. Neka vide da smo kao i ostali svijet, poručuje Snježana

Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.