Općina Kakanj jedna je od rijetkih u BiH koja je stambeno zbrinjavanje romske populacije shvatila ozbiljno i odlučila svojim sugrađanima i sugrađankama vratiti dostojanstven život. To je značilo izgradnju novih stambenih jedinica u koje su useljene višečlane porodice koje su decenijama živjele u improviziranima objektima, najčešće bez vode i struje. Većina zgrada izgrađena je u naselju Varda, koje danas poprima sasvim novi izgled. I ima sretnije stanovnike.  

 Autor: Asim Bešlija

 Za mnoge kakanjske Rome i Romkinje vrijeme stanovanja u improviziranim kućicama, najčešće skovanim od drveta i lima, sada je prošlost. Zbog siromaštva, većina nikada nije imala mogućnost života u onome što se naziva normalnim uslovima – sa vodom, strujom, kanalizacijom. Ili ih nisu mogli priključiti ili nisu mogli plaćati jednom kada su ih imali. Zbog toga je to decenijama, za neke i čitav život, to bila jedna mučna egzistencija koja je u kombinaciji sa dnevnom diskriminacijom, značila izolaciju i trajno siromaštvo. Općina Kakanj, kao rijetko koja u BiH, odlučila se pozabaviti ovim pitanjem još od 2010.godine kada je za svoje sugrađane i sugrađanke počela graditi nove stambene jedinice. Zgrade su počele nicati najviše u naselju Varda, jedna za drugom, i danas ih je u gradskom području ukupno osam namijenjenih romskoj populaciji. U prosjeku, svaka ima po deset stanova u koje se smještaju višečlane porodice koje po prvi put imaju uslovno kupatilo ili kuhinju. Za sve njih to je doslovno novi život. Korak bliže ka osiguranju dostojanstva. Prema ranije objavljenim podacima općine Kakanj, do 2022 godine smještaj je osiguran za 200 ljudi u 50 stambenih jedinica u okviru sedam zgrada. Ove godine, useljava se i osma zgrada sa osam stanova gdje će također u svakoj jedinici biti po jedna porodica. Ulaganja u zgrade i infrastrukturu su napor same općine Kakanj, švicarskog Caritasa i države Bosne i Hercegovine. Već se nazire i projekat izgradnje devete zgrade u koju će biti useljen dio od 70-ak porodica, koliko se procjenjuje da još treba uslovan smještaj.

 Novi život za Asifu i Kasemu

 Prije tri godine Asifa Sejdić dobila je potpuno novi stan u naselju Varda. Prije toga živjela u jednoj sobi sa troje djece. Tu su spavali, jeli, kupali se. Živjeli su život nedostojan čovjeka. Asifa je samohrana majka i sama se brine o sebi i svojoj djeci, te joj je novi smještaj promijenio život. Nakon godina provedenih u neuslovnoj kućici, ova 33-godišnja žena sada ima i kupatilo i kuhinju.   

 Ovdje je bolje, imaju se djeca gdje okupati. Imaju kupatilo. Imaju vodu i struju, kaže Asifa.

 Ona ništa ne radi, nema nikakvog posla i jedino primanje joj je dječiji doplatak za dvoje djece u iznosu od 40 KM mjesečno. Da bi nekako opstala, skuplja i prodaje otpad. Od toga školuje dvoje djece. Iako se sama nikad nije obrazovala, kaže da djeca moraju, pa koliko god da košta.

 Idem po kantama, berem limenke, konzerve. Nema nikakve pomoći, priča Asifa.

 Ponekad također pere ćilime drugim ljudima te zaradi 20-30 maraka da bi mogla platiti račune i kupiti hranu. Kaže da joj najviše treba posao, voljna je raditi kao čistačica ili šta god ima dostupno. Međutim, posla za nju nema, a i nikada ga prije nije imala.

Slična je situacija kod Kaseme Ramić. Ona sa petočlanom porodicom čeka useljenje u tek izgrađenu zgradu, osmu po redu, namijenjenu romskoj populaciji.  Trenutno žive u jednoj sobi koja je napravljena od drvenih ploča, potpuno improviziranoj i bez struje.

 Živimo od prošnje, kanti, deponije. Dobijam 13 KM dječijeg doplatka. A šta ću ja od 13 KM?, kaže Kasema.  Naveče pale svijeće, a sam trenutni prostor im nije uslovan, imaju dosta kukaca i miševa, priča dalje Kasema. Ovako žive već 27 godina jer nemaju nikakvih finansijskih mogućnosti da sebi pomognu. Tako da će useljavanje u potpuno novi stan biti jedan korak naprijed. Ali u njega neće imati unijeti ništa.

 Neka ima voda i struja, nek se djeca mogu prati i čistiti. Kako sam se prije borila i sada ću, dodaje ona.

 I napominje da će ovo bar malo ublažiti njihove životne patnje.  Drago mi je da useljavam, biće dostojanstveniji život. Imaš nešto svoje, navodi Kasema.

 Kakanj je primjer za druge sredine

 Sa projektima stambenog zbrinjavanja, ciljano za romsku populaciju, Kakanj se izdvaja od većine drugih općina i gradova u BiH. Toliko da može biti uzor drugima kako riješiti ovo pitanje. Najprije, zbog političke odlučnosti njegovih načelnika da građanima romske nacionalnosti, nakon decenija lošeg života, osiguraju minimalno prihvatljive uslove za stanovanje. A, onda i druge koji će osigurati bolju integraciju u društvo i izlazak iz siromaštva. Jedan od prvih zadataka aktuelnog načelnika općine Kakanj, Mirnesa Bajtarevića, bio je upravo pomoć za sugrađane Rome i Romkinje. 

Cilj je da našu romsku populaciju, odnosno zajednicu Roma na Vardi, učinimo ljudima izgradnjom objekata dostojnim njihovog života, da ih maksimalno uključimo u život, da nema nikakve razlike između njih i bilo kojeg drugog građanina naše Općine Kakanj, kazao je Bajtarević na početku mandata.

Međutim, do ostvarenja ove vizije još uvijek je dug put, uprkos intenzivnoj gradnji u posljednjih 12 godina. Iako se u Kaknju prema romskoj populaciji ispravlja nepravda i polako se vraćaju u društvene tokove, problemi koji su generisani decenijama kao rezultat opće marginalizacije, ipak nisu brzo rješivi. Uz stambenu gradnju, Romima i Romkinjama još uvijek nedostaje adekvatna infrastruktura poput puteva i javne rasvjete, ali i osnovnih javnih usluga poput odvoza smeća. No, kakanjska Varda, kao naselje sa najviše , danas je u svakom slučaju neprepoznatljiva. Od blatnjave ceste i niskih straćara, sada je barem ukrašena svježim bojama novih zgrada. Ovo, za dio od približno 2.500 kakanjaca romske nacionalnosti, nagovještava malo svjetliju budućnost i ugodniji život.

Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.