Udruženje Centar za majke 'Nada' iz Kaknja osnovano je prije 12 godina s namjerom da štiti prvenstveno žene, Romkinje, koje su na razne načine bile žrtve diskriminacije, obespravljene, zatvorene u kućama. I Zemina Vehabović bila je jedna od njih, ali je odluka da pokrene sebe i druge promijenila sve. Udruženje je bilo put za pričanje jedne nove priče i izgradnju novog života za kakanjsku romsku zajednicu. Ovo je nada koja je donijela rezultate.  

 Autor: Asim Bešlija

 Zemina Nuna Vehabović već 41 godinu živi u kakanjskom naselju Varda smještenom u samom centru, odmah do gradskog stadiona. Ovo je mjesto gdje živi najveći broj Roma starosjedilaca u ovoj općini i ona je jedna od njih. Svoj život na Vardi započela je odmah nakon udaje i prisjeća se kako je slika života romske populacije tada bila sasvim drugačija od one koja se danas može vidjeti. Većina ljudi tada je živjela u improviziranim kućicama napravljenim od drveta i lima, nije bilo struje i vode, a na ulicama asfalta. Bilo je to stanje u kojem su živjeli ljudi na potpunoj margini, a opet nekako sretni i zadovoljni onim što su imali. Ona dolazi iz porodice u kojoj je bilo šestero djece, četiri kćerke i dva sina. Kaže da otkad zna za sebe, da se uvijek radilo i imalo. Zarađivali su od poljoprivrede, a malo je ko, kao i danas, imao stalni posao. Imala je lijepo djetinjstvo.

 Družilo se. Imala sam lijep komšiluk koji je vodio računa o sebi i drugima. Znali smo sjesti, pojesti, popiti. Svako je donosio ponešto pa bi dijelili. Sjedili bi onda u kući zajedno i gledali televiziju jer ih nije bilo puno tada, priča Zemina. Ovakve scene najbolje dočaravaju i sam duh romskog naroda – veliku solidarnost, želju da se pomogne i podijeli.  Romi su naučili da imaju. Da dobro jedu. Mi smo jako dobar narod, veseo, strpljiv, koji voli poigrati, zapjevati. Srčani ljudi koji žele svima pomoći. Ručak će podijeliti sa svima danas ako imaju, napominje ona. Međutim, decenije diskriminacije i društvene zapostavljenosti, te neobrazovanost, gurnuli su većinu Roma starije generacije u siromaštvo. Posebno romske žene koje su bile višestruke žrtve nepovoljnih okolnosti i sistema u kojem su živjele.

 Udruženje građanki koje je donijelo nadu

 Zemina je žena koja nikad nije mirovala, uvijek je bila aktivna, radila je, proizvodila, pokušavala da mijenja stvari. I sama je bila žrtva porodičnog nasilja što joj je s jedne strane pomoglo da bolje shvati u kakvom okruženju, zapravo, žive romske žene. I s tim se nikad nije pomirila. Do te mjere da je odlučila da se angažuje u nevladinom sektoru i pokrene promjene. I to odgovarajući sama sebi na jednostavna pitanja.Da li ja kao Romkinja moram samo biti u kući? Nije mi to cilj bio. Cilj mi je bio da i ja nešto vidim, da upoznam sebe i druge žene. Ne moram ja samo rađati, ne moram biti samo supruga, majka i sve ostalo. Hoću da imam svoju slobodu. Da bi izašla iz kuće. I stekla puno znanja, kaže Zemina.Priča njenog udruženja Centar za majke 'Nada' započela je na jednom druženju Romkinja u Zavidovićima. Nekolicina njih iz Kaknja izrazila je želju da radi nešto formalnije, pomogne drugima i promijeni položaj romskih žena u društvu. To je prepoznalo Udruženje žena Romkinja 'Bolja budućnost' iz Tuzle i dalo im svu neophodnu podršku da registruju svoje udruženje i nadu pretvore u stvarnost. Da bi žene mogle biti aktivnije i dobiti neophodnu edukaciju. Udruženje je registrovano 2010.godine. I onda smo rekli - nek ime bude 'Nada'. Nečemu se nadamo. Sa simbolima ruku, srca, goluba, prisjeća se ona tih početaka.  Bilo je to vrijeme kada je govorila da može uspjeti i da Romkinje poput nje zaslužuju bolji život. Udruženje je njoj i drugim ženama samo dalo dodatnu snagu i podršku kako bi mogle nastaviti svoju borbu za vidljivost i jednakopravnost. I na prvom mjestu, znanje o pravima koje većina njih nikada nije koristila. To znanje odnosi se na to da ja znam svoja prava. Da to iskustvo mogu podijeliti sa drugim ženama. Da ne trpe nasilje. Da nije cilj da ti moraš biti ono što si danas. Pet žena je uspjelo da se oslobodi nasilja i progovori javno o tome, pojašnjava Zemina.

 Krajnji cilj je bio zaustaviti način života koji su prvenstveno Romkinje vodile do tada, otvoriti ih prema društvu, izvesti iz kuća i ponuditi im edukaciju, s obzirom da je većina neobrazovana. Pokazati im da se imaju gdje obratiti za pomoć ako trpe nasilje, da se njihova djeca mogu obrazovati, da je Centar za socijalni rad tu da i njima pomogne. To je bio jedan sasvim novi svijet kojeg mnoge, kroz decenije svoga života, nikada nisu vidjele.

 Sloboda je došla kroz obrazovanje

 Ja sam ponosna na sve što smo postigli. Ja i danas pomažem ženama na bilo kakav način. Pomažem im da saznaju gdje se trebaju obratiti, koji dokument trebaju izvaditi. Ako ne znaju same. Onda ja direktno idem s njima na teren. I pokažem im, priča Zemina.  Prošlo je 12 godina od osnivanja udruženja i kada se vrati unazad vidi ogromnu borbu i napredak u ostvarenju osnovnih ljudskih prava romskih žena. Žene su slobodnije, kaže ona, i osvještene o tome da ne moraju biti zatvorene u kući, potčinjene mužu i zadužene za gotovo sve poslove. Taj šablon i način razmišljanja je razbijen, mada kaže da ih u svojoj zajednici ima još 50-ak koje zbog straha i ekonomske zavisnosti svašta trpe. Jako je teško razgovarati sa ženom koja trpi nasilje. Zato što ona ne smije. Bilo je dosta tih priča gdje sam ja obavijestila Centar za socijalni rad. Ali žena i dalje ne smije, napominje ona.   No, ipak iza sebe i svog udruženja ima niz završenih projekata koji su upravo bili usmjereni na osnaživanje Romkinja u pogledu ostvarivanja najosnovnijih prava. Borba protiv nasilja u porodici bila je u samom vrhu. Ništa to ne bi mogla bez organizacija poput 'Bolje budućnosti' te UN Women kojima, kaže, duguje svu zahvalnost. Zahvaljujući osnaženosti, mnoge žene su poslale svoju djecu u školu – predškolsko, osnovno, srednje i na fakultet. I djeca su shvatila da bez obrazovanja nemaju ništa. Da se ne mogu snaći u životu, kaže Zemina.

 Pored ovoga, romskoj populaciji generalno otvorena su vrata institucija. Ne samo za prijavljivanje nasilja, nego i ostvarivanje socijalnih prava, stipendija, invalidnina, zdravstvene zaštite za trudnice. Romski problemi su vidljiviji i prisutniji u javnosti što znači da su više afirmisani kao jedna manjinska grupa. Sve se ovo ima zahvaliti radu nevladinog sektora, napominje ona. A, jedan od najvažnijih projekata smatra ekonomsko osnaživanje žena gdje su Romkinje uspjele pokrenuti svoje male poljoprivredne i stočarske poslove. Najvažniji projekat je ekonomsko osnaživanje žena - plastenici, krave, ovce. Kad osnažiš tri žene, osnažene su tri porodice. One su finansijski stabilnije. I dan danas rade. Razvila se poljoprivreda. Postoji i podrška od opštine gdje se može aplicirati za one koji žele raditi, ističe ona. Dodaje da bi dodatno zapošljavanje, pogotovo žena, iz temelja promijenilo stvari. Ima dosta Romkinja koje su sada obrazovane i koje mogu pokrenuti svoje male krojačke ili frizerske poslove. Kaže da ljudi hoće da rade i samo ih treba podržati.

 Nova romska generacija

 500 ljudi živi na kakanjskoj Vardi, prema informacijama koje posjeduje Centar za majke 'Nada'. Većina radno sposobnih ne radi i uglavnom se bavi povremenim poslovima, poput skupljanja sekundarnih sirovina, kako bi zaradili za komad hljeba.  Zvanično, svega 14 Roma je zaposleno u Kaknju. Od toga dvoje za stalno, dok njih 10 ima jednogodišnje ugovore u lokalnom komunalnom preduzeću 'Vodokom' putem Službe za zapošljavanje. Starije generacije koje nemaju nikakvo obrazovanje,  nemaju ni šanse za zapošljavanje. I sama Zemina sa svojom osmogodišnjom školom spada u tu kategoriju. No, njena kćerka Aida spada u novu generaciju koja završava srednju školu i želi ići na fakultet.  70 učenika ide u jednu osnovnu školu, 40 u drugu. U srednjoj školi je sedmero. Ima ih više ali neće da se izjasne kao Romi. Ima jedna djevojka koja ide na fakultet u Zenicu. 20 ih ide u predškolsko. Ovo je jedna fina brojka, kaže Zemina. Ona je uvjerena da će nove generacije Roma izmijeniti sliku o njihovoj zajednici upravo svojim obrazovanjem i većom integracijom u društvo. Imat će bolje šanse koje njihovi roditelji nikad nisu imali. I što je još važnije, sami roditelji su shvatili da se njihova djeca moraju obrazovati da ne bi živjela u ekstremnom siromaštvu. Tako danas porodice školuju i po četvero djece, navodi ona, i njima treba pomoći.  A, ako se nastavi pritisak za zapošljavanje, situacija za Rome će se radikalno promijeniti. No, njen najveći ponos ostaje ipak u napretku koji je ostvarila sa ženama iz zajednice. One su danas vidljivije, otvorenije, samosvjesnije, hrabrije i slobodnije. I dobile su mogućnost da se izraze, kaže Zemina. Sve što je uradila u proteklom periodu dužem od jedne decenije, imalo je smisla i velikog uspjeha. I sve to zahvaljujući postojanju organizacije, mogućnosti da se organizuju radionice i edukacije, da se žene ohrabre da promijene svoje živote i traže prava. Ona svoje znanje i iskustvo sada prenosi tim ženama.  Borit ću se do zadnjeg. Neću nikad odustati jer ja radim srcem i dušom, zaključuje Zemina. 

 Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.