Foto galerija

Video kutak

Dokumenti

Donatori

 

Dobrodošli

Udruženje žena Romkinja (UŽR) “BOLJA BUDUĆNOST” je registrovano kao lokalna, neprofitna nevladina organizacija koja je vaspitno-obrazovnog i socijalno-humanitarnog karaktera.

Pročitaj više...
Srijeda, 04 Maj 2022 12:16

Sakib Zahirović, posljednji kovač u Prnjavoru

Sakib Zahirović, posljednji kovač u Prnjavoru

 Više od 40 godina Sakib Zahirović poznat je kao kovač u prnjavorskoj čaršiji. Svi ga znaju. Ali najviše pod nazivom 'Kovač Pirija' koji je dobio tokom 70-ih godina. Danas u dubokoj starosti i dalje radi i održava tradiciju stare romske porodice Zahirović. Po svemu sudeći, kao posljednji kovač u Prnjavoru.

 Autor: Asim Bešlija  

 U samom centru Prnjavora smještena je zanatska radnja 'Kovač Pirija'. U malom dvorištu okruženom kućama, nalazi se objekat Sakiba Zahirovića u kojem on na tradicionalan način i dalje kuje različite predmete, uglavnom alatke za poljoprivredu ili neke ukrase. Ovo što on radi je rijetkost, pogotovo radionice koje još uvijek imaju miris ulja ili otvoreno ognjište na kojem se zagrijava željezo. Okolo su razbacani alati, malo pepela, a na stropu žmirka slaba lampa. U skromnom ambijentu Sakib i dalje proizvodi kvalitet kakav se radio pola vijeka unazad. Ali on je danas usamljen u tome. U Prnjavoru je posljednji kovač koji ovu tradiciju održava živom. 'Niko više neće da uči zanat', kaže 73-godišnji Sakib, a i sam posao nije isplativ i polako odumire. On ga radi više od 40-godina jer je to prvo što je naučio od svoga djeda i oca koji su također bili ugledni kovači u Prnjavoru. Rođen je u ulici u kojoj i danas radi, a gdje od 1992.godine ima svoju radnju. Do tada je radio povremeno jer je nešto više od 13 godina bio bravar u fabrici Jelšingrad gdje je na početku proteklog rata dobio otkaz. Angažovan je u radnoj obavezi gdje je proveo 33 mjeseca i to zbog njegovih kovačkih sposobnosti. Međutim, penziju nikad nije dobio. Ratni rad mu nije bio priznat.

 'Sad moram raditi ovo iako sam star. Nemam penziju. Nemam nikakvih prihoda', priča Sakib i dodaje da mu je ono što su ga naučili njegovi preci, ovaj zanat, sada dobrodošlo. Ima od čega živjeti. Iako je na izmaku snaga, ovo mu je jedini način da nešto zaradi, kupi hranu za sebe i suprugu, plati režije te nabavi sirovine. Druge vrste pomoći ili prihoda sada nema.

 Tradicija romske porodice Zahirović

 'Kad sam počeo raditi bilo je dosta konja, pravio sam potkove, lemeše za oranje, crtala, sjekire. Poljoprivredne alatke koje sam radio i koje i dan danas radim', prisjeća se Sakib.

 Ime njegove porodice i kvalitet proizvoda koje su pravili ostao je u sjećanjima mnogih mušterija. Ljudi i danas dolaze kod njega iz čitavog Prnjavora, Dervente, Doboja i drugih gradova. Prije se pravilo daleko više jer su sela bila naseljena i živa, pa su ljudi koristili niz primitivnih alatki da obrađuju zemlju. Sada u selima nema ko da radi, kaže on, prazna su i samo stariji ljudi žive u njima. Ostali su davno odselili u gradove ili otišli van zemlje.

 Prije je ovaj zanat bio poštovan. U mom komšiluku je bilo četiri-pet kovača. Svaki je imao posla. Okivala se kola, bilo dosta konja, drvene zgrade se pravile, klamfe, ekseri. Mogao si zaraditi fino i narod te je poštovao. K'o doktor si bio', s nostalgijom se Sakib vraća u bolju prošlost, dok ispija kafu i puši cigaretu.   

 Njegova porodica je samo zbog ovog zanata uživala veliki ugled. Kaže da se tada kod majstora išlo s obrazom, sa šarenom torbom u kojoj su bili rakija i sir, da se počasti. Kako je utihnula poljoprivredna proizvodnja na selima, tako je opao i posao. Kovači su izgubili na važnosti i gotovo su zaboravljeni.

 Pa je tako došlo do toga da za jedan gotov proizvod on naplati 5-6 maraka. Jer konkurencija sa buvljih pijaca i iz tržnih centara je ogromna. On sa zarađenim novcem mora platiti ugalj koji je poskupio i pokriti sve troškove iz zarade koja je na nivou jedne prosječne penzije. Iako se radi o starom zanatu te je on ujedno i posljednji zanatlija ove vrste, nema nikakvu podršku lokalnih vlasti. Niti ima koga kome bi zanat ostavio.

 'Jedne godine sam načelniku predao molbu, prije nekih deset godina, i dobio sam hiljadu maraka. I od tada više niko ništa. Kao pomoć za troškove u poslu. Niko ne obilazi niti daje. Niti da se sačuva zanat. Niko me ne pita, pošto sam jedini, kako živim, imam li primanja', kaže Sakib i dodaje: 'Nema nikog ko je zainteresovan da nastavi ovaj zanat. Prije su molili da se primi dijete na zanat, pa i plaćali za to. Da se dijete ne bavi kriminalom. Svaki zanat je dobar. Nećeš ostati gladan'. Iako je na ivici ezgistencije, ne žali se. Kaže da ima i gore – onih ljudi koji imaju penzije pa rove po kontejnerima. Ponekad dobije podršku od romskih udruženja u hrani ili nekim drugim potrepštinama, iako najviše voli da sam zaradi svoj novac. Potrebna mu je pomoć da se održi, da može kupiti ugalj i druge materijale koje koristi za kovanje. Ali nema mu je ko pružiti.  

 Kako je 'Kovač Pirija' postao legenda

 Sakib se stalno žali na loš kvalitet današnjih proizvoda i vraća u vremena kada su kovači bili glavni majstori za poljoprivredne i slične alate. Loš kvalitet materijala jednako je jeftinija roba, kaže on, i prisjeća se momenata kako je to bilo kada je on bio mlad. 'Prije je bila jedna pekara u Prnjavoru, čitava ulica mirisala, a danas nema toga. Prođeš pored pekare k'o da je kovačka radnja', navodi Sakib. I život je bio puniji. I bilo je više novca, i ljudi su radili, prisjeća se on prnjavorskih zlatnih godina kada je industrija upošljavala veliki broj radnika. On kaže da je u tvornici alata, gdje je radio kao bravar, imao platu od 34.000 dinara. Pored toga bi tokom ferija, srijedom, četvrtkom, subotom i nedjeljom svirao nekoliko instrumenata na igrankama u lokalnom Domu kulture. I tu zaradio i po 35.000 dinara za noć. 'Moglo se zaraditi. Niko te nije pitao ko si, kako se zoveš. Sav narod radio', kaže on.   Zahvaljujući ocu Osmanu kojeg su svi znali kao vrijednog i velikog majstora, i on je stekao i znanja i ugled u samoj čaršiji. Dobro se sjeća očevih riječi koje su ga do danas održale u životu jer nose vrijednosti kojih se cijelo vrijeme držao: 'Ti mali nemoj da bi od nekog ukr'o. Ako nemaš, obrati se, narod će pomoći'.

 Iako se preziva Zahirović, u Prnjavoru ga svi poznaju pod nadimkom 'Kovač Pirija'. Sjeća se da ga je narod tako prozvao. 70-ih je vozio motor na moto trkama koje su se održavale u gradu zajedno sa prijateljem iz Tuzle Esadom Pirićem. Zbog Esadovog prezimena obojicu su ih prozvali 'Pirije'. Pa, je on kao kovač i brendirao svoju radnju tim prezimenom. I tako je ostalo sve do danas. Svi znaju 'kovača Piriju'.    'Fin je to zanat. Svašta radiš. Umjetnost je to', stalno napominje Sakib, dodajući da je bilo finih vremena prije. Ali vrijeme kovača, barem u Prnjavoru, izgleda je prošlo. Nakon što on završi svoju misiju, brava na vratima njegove radionice bit će zauvijek zaključana.

 Ovaj materijal  je nastao u okviru regionalnog programa „Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi,  mijenjanje stavova“,  koji  finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“ i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

pogledano 333 puta
+387 35 298 001

Adresa

Hadži Hasan age Pašića bb
Hadži Hasan age Pašića bb
75000 Tuzla
75000 Tuzla
Bosna i Hercegovina
Bosna i Hercegovina

Radno vrijeme

Ponedeljak - Petak
Ponedeljak - Petak
08:00 - 17:00
08:00 - 16:00
Vikend
Vikendom ne radimo